Vlasti bosanskih Srba tako su, u drugom po veličini gradu u BiH, izvršili ne samo masovno etničko čišćenje, nego i svojevrstan kulturocid.
Ili kako to navodi András Riedlmayer bibliograf u knjižnici Fine Arts univerziteta Harvard :
“Nepotrebno i namjerno uništavanje kulturne baštine je zločin koji proizlazi iz želje ne samo da se ubiju pojedinci koji su dio etničke ili vjerske skupine, nego se nastoji izbrisati njihovo postojanje”.
A ovako je počelo
Uvod u kulturocid i masovno etničko čišćenje bila je efikasna i temeljna promjena imena ulica i naselja. Uz podršku rukovodstva Autonomne regije Krajina, predsjednika opštine Banjaluka Predraga Radića i predsjednika Izvršnog odbora Rajka Kasagića posao preimenovanja povjeren je posebnoj komisiji u kojoj su uz ostale bili i Predrag Gugo Lazarević, profesor na Pedagoškoj akademiji, novinar Miro Mlađenović i samozvani „promicatelj svetoslavlja“ Nikola Guzijan.
Treba podsjetiti da je do 1991. godine 81 ulica u Banjaluci imala imena predstavnika bošnjačkog naroda, 114 srpskog i 55 iz reda hrvatskog naroda, dok su 153 ulice nosile imena predstavnika ostalih naroda ili nekih stranih historijskih ili drugih ličnosti.
Prvi predsjednik Organizacionog odbora Zajednice udruženja građana Banje Luke Fuad Balić, koji je u međuvremenu preminuo, 2007. godine na javnoj debati podsjetio je da je tokom 1992. i u narednom periodu došlo do potpunog „ urbicida na ovom planu, tako da 333 ulice nose imena Srba, svega tri Bošnjaka, a oko stotinu ulica je s imenima ostalih naroda“.
Prva inicijativa za izmjenu imena ulica, odnosno vraćanje starih naziva banjalučkih ulica, trgova i naselja nadležnim službama Grada Banjaluka podnesena je 2003. godine, ali i 19 godina kasnije nije došlo do nikakvih promjena.
„Uspoređujući nazive ulica prije 1992. i sadašnje stanje nameću se i bez velike analize dva zaključka: prvo, da su mnogi antifašistički borci i narodni heroji iz NOR-a 1941 — 1945. godine neopravdano brisani iz nove nomenklature naziva ulica, i drugo, da mnoge ulice i dijelovi grada sada nose nazive po ličnostima koje nisu vezane za historiju i razvoj Grada, a da su zaboravljene mnoge zaslužne historijske ličnosti i građani iz oblasti kulture, prosvjete, umjetnosti, antifašističke borbe i javne djelatnosti.
Za neke nazive može se reći da odudaraju od demokratske i slobodarske tradicije Banjaluke“, isticao je Balić.
Ignoriranje građanskih zahtjeva
Osim činjenice da najveći broj ulica danas nosi nazive koji nemaju nikakvu povijesnu poveznicu sa Banjalukom, BiH i bosanskim Srbima postoji i politička dimenzija ovog problema. Naime, Ustavom RS Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivnih narodi u BiH jednakopravni su i na nivou entiteta, te bi shodno tome i nazivi ulica, trgova, naselja, trebalo da odražavaju tu multietničnost. Pitanje je zašto su iz svojevrsne gradske, odnosno bh. povijesti izbrisane i značajne ličnosti iz drugih naroda.
Te 2007. godine na već spomenutoj javnoj debati, danas pokojni i u to vrijeme potpredsjednik SDP BiH Slobodan Popović, isticao je da je „sramotno da se i 2007. godine ponovo otvara ovo pitanje, a da svaka gradska vlast samo obećava, ali nema ni političke volje ni istinske spremnosti za promjene.“
“Promjene ulica su vršene u vremenu koje je bilo nacionalističko, šovinističko i urbicidno, a niko ni danas, osim u deklarativnom smislu ne pokazuje spremnost da bilo šta promijeni”, upozorio je Popović dodajući da „Evropa počiva na temeljima antifašizma, a da se Banjaluka odrekla sve i jednog antifašiste koji je živio na ovom prostoru“.
Iz iste debate izdvajamo i više nego cinično istupanje Zdravka Josipovića, koji je u ime Skupštine grada Banjaluka rekao da „postoji multietnička komisija koja je zadužena da se bavi ovim pitanjem, te da nije tačno da ne postoji spremnost da se otvori pitanje naziva ulica, već je to jedna vrlo složena procedura, jer danas svi imaju pravo da pokrenu ovo pitanje i sve inicijative moraju da se sagledaju i analiziraju u smislu određivanja kriterija za promjene ulica“.
U Banjaluci je, prema tvrdnjama lokalne vlasti, od ukupno 466 promijenjen naziv kod 277 ulica, ali je, ustvrdio je Josipovića, veći problem što 155 ulica u banjalučkom naselju Lauš, Šargovac i Kuljani nema ime, pa će se prvo ići na rješavanje tog pitanja”.
Ono što je svakako kuriozitet jeste činjenica da kada je komisiji za promjenu naziva ulica i naselja u Banjaluci tokom ratnih godina ponestalo podobnih srpskih heroja, književnika, umjetnika iz prohujalih stoljeća i ratova, imena su ulice počele dobivati i po likovima iz književnih dijela. Tako jedna od ulica nosi ime Simeuna đaka, lika iz pripovijetke Petra Kočića, a ne manjka ni mitskih likova iz srpske narodne poezije, posebno onih vezanih za ciklus o boju na Kosovu.
A da se u nastojanju brisanja bilo kakve povijesti nastanka i razvoja Banjaluke moglo ići i dalje svjedoči i činjenica o promjeni naziva toponima, odnosno naseljenih mjesta pa u okviru toga i oronima, odnosno brda, uzvisina…
Iako se povijest urbanog razvoja Banjaluke veže za dolazak Osmanskog carstva na područje sadašnje BiH odnosno za 16. stoljeće i gradnju naselja Gornji i Donji Šeher, 1992. godine Gornji Šeher preimenovan je u Srpske Toplice, valjda zbog onih banja ljekovite vode koje se tu nalaze. Ali kako su banje zvučale previše turski, valjalo ih je zamijeniti toplicama. A, onda kao u kakvom teatru neznanja ili svojevrsne ironije brdo iznad Gornjeg Šehera, ili Srpskih Toplica preimenovano je u Banj brdo.
Građane niko oko izmjena naziva ulica i naselja nije ni pitao. Bošnjaci i Hrvati koji su ratnih godina masovno protjerivani imali su daleko važnijih briga od toga kakva su nova imena ulica iz kojih su i onako silom otišli. Njihovi sugrađani Srbi ili su sve nijemo posmatrali ili pak glasno odobravali stvaranje neke, iako malo čime utemeljene, nove povijesti Banjaluke.
Kerim Ašić, u razgovoru za RFE 2020. godine, ispričao je da rodnu kuću u banjalučkom naselju Gornji Šeher napustio 1992. godine. Vratio se odmah poslije rata u Bosni i Hercegovini, 1996. godine, ali je kuća bila u Srpskim Toplicama, kako je naselje preimenovano tokom devedesetih godina prošlog vijeka.
“Toplice nisu naša riječ, što smo sad pokondirene tikve odjednom postali, pa uvijek nešto koristimo što nije naše. Ima l’ šta bosansko? Pa i moje komšije, i Milojević i Milašinović i Blagojević i Krečari, Krčmari, Đurđevići, Markovići, zašto bi govorili sad nešto što je došlo iz Krapinskih Toplica ili Čateških Toplica”, kazao Ašić.
Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine je 2005. godine proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine “Graditeljsku cjelinu – Banje u mahali Ilidža u Gornjem Šeheru u Banjaluci”.
“Svako, a posebno nadležni organi Vlade Republike Srpske, gradske i opštinske službe uzdržat će se od preduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu da oštete nacionalni spomenik ili dovedu u pitanje njegovu zaštitu i rehabilitaciju”, navedeno je u Odluci Komisije iz 2005. godine. Tokom 2020. godine ova tema trebalo je da se nađe na raspravi Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika no skinuta je s dnevnog reda bez ikakvog pojašnjenja.
Ni druga gradska naselja nisu bila pošteđena svojevrsnog posrbljavanja pa umjesto Mejdana, Budžaka, Hiseta… danas imamo Obilićevo, Lazarevo, Kočićev Vijenac…
Zajedno sa antifašistima, književnicima, povijesnim ličnostima nesrbima sa ulica je protjerana i latinica. Iako su i ćirilica i latinica ravnopravna pisma u bh. entitetu Republika Srpska niti jedna tabla s nazivom ulica nije ispisana latinicom.
Nasilno posrbljavanje
Kulturolog Srđan Šušnica u okviru svog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani u kojem se primarno bavio postratnim političkim sadržajem grafita s banjalučkih ulica dotakao se ukupno i pitanja nasilne srbizacije ovog grada.
„Srpska politička i vjerska elita u BiH već 20 godina insistira na tome i dokazuje da je u socijalističkoj, austrougarskoj, a pogotovo u osmanskoj BiH srpski narod bio ugrožen i podjarmljen i „biološki“, i „genetski“, i ekonomski, i kulturno-politički, a da sada, eto, doživljava punu nacionalnu „emancipaciju“.
Interpretirajući posljednji rat kao nastavak Drugog svjetskog rata, politička, a naročito akademska, elita se ne ustručava da proizvoljno dodjeljuje uloge antifašista i fašista pojedinim tadašnjim pokretima i etnijama i da ih onda pojednostavljeno preslikava na društveno-politički horizont posljednjeg BH rata. Tako najednom, najozloglašeniji srpski i crnogorski četnički lideri, osvetnici u krvi i nacistički kolaboracionisti, za elitu RS listom postaju američki heroji, antifašisti i „good guys“; svi tadašnji Hrvati listom postaju ustaše, a svi muslimani koji nisu bili ustaše su bili handžar divizije. Za njih je partizanski pokret bio uglavnom etnički srpski pokret otpora, a komunizam su im eto nametnuli Hrvati i Slovenci, dok su Srbi koji su se zakačili na marksističku priču bili u „dubokoj zabludi koju je njihov narod skupo platio“. Elita RS ne zna i ne želi da razmišlja van ovih etničkih kategorizacija, pa tako ova etnicizirana objašnjenja Drugog svjetskog rata preslikava i na 90-te godine. Tako su i ’91. svi „hrvatski separatisti“ bili (tradicionalno) klerikalne ustaše i svi muslimani islamizirani fundamentalisti, a zajedno, kao i ’41. bili protiv Srba.
Naravno, i ovdje se vrši silovanje sjećanja i opsesivno se žele zaboraviti desetine hiljada hrvatskih i muslimanskih partizana, antifašista, i desetine vojnih i političkih vođa antifašističkog otpora. Da bi ovim sada generacijama istorija NOB-a izgledala više „srpskija“, elita RS se pobrinula da iz javnog prostora, naziva ulica i službenih narativa izbaci gotovo sve narodne heroje NOB-a koji nisu Srbi. Istovremeno je poginule nesretne učesnike ovog kriminalnog rata proglašavala herojima i junacima, dodjeljivala im ulice, a jednog oficira JNA je proglasila i narodnim herojem“, piše Šušnica i time kirurški precizno odražava političku matricu koja je na sceni već tri decenije.
Mladi, građanski aktivisti pridružili su se onom dijelu svojih starijih sugrađana koji su insistirali da se otvori pitanje vraćanja imena ulica i naselja u Banjaluci. Njihovi apeli i zahtjevi, godinama su se odbijali o zid šutnje i ignorisanja lokalnih vlasti, čime se zorno svjedoči da, ma koje političke opcije upravljaju ovim gradom, od političke ideologije koju je SDS postavio 1992. godine ne odustaju.
Banjalučanin Reuf Jakupović, suradnik dnevnog lista Oslobođenje iz Švedske u otvorenom pismu iz januara 2021. godine pozvao je gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića da se uhvati u koštac sa mnogobrojnim zahtjevima svojih sugrađana i pristupi izmjeni naziva ulica i naselja, odnosno vraćanju ili imena iz 1992. godine ili pak uvođenju i povjesnog i nacionalnog balansa.
On navodi da će gradonačelnik time pokazati da je za njega, ili ta priča okončana ili pak da je spreman za istinske iskorake kako bi Banjaluka ponovo bila grad svih njenih građana i građanki. Jakupović ističe da je svjestan da bi Stanivuković pri tome imao brojne oponente ali i zaključuje:
„Njima možeš reći, između ostalog, da se ni matica Srbija, napose Beograd, nije odrekla svojih mnogih naziva koji potječu iz perioda višestoljetne vladavine Otomanske imperije na njenim prostorima, iz historije koja se ne može tek tako izbrisati. Reci im: Ako Beograd može imati Topčider (turska riječ preuzeta iz perzijskog jezika, a znači tobdžijska dolina), može i Banja Luka imati Gornji Šeher. Kada Beograđanima ne smeta ime Karaburma (na turskom znači crni prsten), što bi novopečenim Banjalučanima smetalo ime Hiseta? Ime Mejdan ne bi trebalo iritirati nikoga u Banjoj Luci, kao što nikoga u Beogradu ne iritira ime Dorćol (četiri puta značenje je ove riječi na turskom jeziku). Beograd se ponosi Kalemegdanom (na turskom kale znači tvrđava, a megdan borba, bojno polje) i na njemu spomenikom “Pobjednik”, pa zašto se i Banja Luka ne bi ponosila Šehitlucima i spomenikom palim Krajišnicima? I mijenjaj, Draško, mijenjaj. Za početak, kako rekosmo, mijenjaj samo ova četiri naziva. Pokaži dobru volju za takvo nešto“.
Odgovor gradonačelnika Jakupović nije dobio. Gradska administracija kojoj je na čelu, kao i sve prethodne poratne, nastavlja praksu ignoriranja onih zahtijeva građana koji ne korespondiraju sa srpskim nacionalnim interesima. I jedino što se kao zaključak može izvesti je da će još mnogo vode proteći Vrbasom, a da mnogi Banjalučani neće dočekati da se bilo šta promijeni.
Autorka: Gordana Katana
