Zečetnici industrijalizacije Banja Luke zahvaljujući kojima je mali grad na Vrbasu dobio električnu energiju prije Zagreba i Sarajeva, prosvjetitelji koji su decenijama obrazovali siromašnu djecu 155 godina od svog dolaska na ove prostore gurnuti su na marginu društvenih sjećanja. Danas u samostanu od nekada velike zajednice obitava tek dva redovnika a samo Banjalučka biskupija svjedoči o sjaju Zvijezde Marije.
Povijest Banje Luke neraskidivo je povezana sa poviješću trapističkih redovnika, koji na ovim prostorima obitavaju već 155 godina. Svojim vizijama oni su maloj, uspavanoj bosanskoj kasabi, kakva je Banja Luka bila u drugoj polovini 19. stoljeća, podarili jedno novo lice, a naselje Delibašino Selo, u kojem su se nastanili i podigli samostan Zvijezde Marije, učinili centrom industrijalizacije ove regije, ali i cijele BiH.
Naseljavanje trapista kod Banje Luke djelo je austrijskog trapističkog opata Franca Fanara (Franz Pfanner) iz Bregenza (1825. godine). Franc, koga su u Banjaluci zvali i Franjom, pohađao je srednju školu u Feldkirhu i humanističke studije u Inzbruku. Kasnije je završio studirao filozofije u Padovi (1845.), a teologije u Briksenuenu (1846.).
P
ovjesničari za njega kažu da je bio neobično aktivan i prodoran čovjek koji je sebi postavio zadatak: podići novi samostan trapista u austrijskim zemljama. Radi toga je prokrstario Ugarskom, Hrvatskom i Slavonijom, tražeći pogodno mjesto za novu naseobinu. Kada su bečko ministarstvo i hrvatski sabor odbili njegovu molbu, svrnuo je pogled na tursku Bosnu.
Pater Franz Pfanner sa svojih šest redovnika 1869. godine smjestio se u Delibašinu Selu, u malu kolibu od milja zvanu „kolijevka“.
„To je bila njihova i spavaonica i blagovaonica, a sv. mise slavili su u kolibi na groblju Sv. Ivana Krstitelja. Uskoro je izgrađen samostan imena Naša draga Gospa Marija Zvijezda koji je do Prvog svjetskog rata bio najveća trapistička opatija na svijetu“, navodi u uvodu svog eseja posvećenog povijesti trapističkog reda u Banjoj Luci mons Ivica Božinović.
„Prvi trapisti su s velikim naporom pristigli u domicil (…) Jedna od koliba stajala je potpuno prazna; zakupac bi je koristio kao staju za telad i ponekad za pečenje rakije. Držao bi tamo i prasad. Zamolio sam ga, i tu nam je kolibu prepustio za stanovanje. I u takvu divotu sam uveo svoju braću“, opisao je Pfanner teške početke bivstvovanja u Bosni.
P.Franz, navodi Božinović, održao je 27. juna 1869. samostanski kapitul i sa svojom subraćom odlučio da u ravnici pokraj Vrbasa, uz potok Raškovac, podignu novi privremeni samostan.
„Bili su svjesni da zimu ne mogu dočekati u maloj drvenoj staji. P. Franz nacrta zgradu novog samostana i unajmi Grgu Stilića, tesara, koji se obvezao da će je do 8. rujna sagraditi. No, osim kratkog roka, brojne druge nevolje sručiše se na malu redovničku zajednicu. Kiše su uporno lile, cigla, koju su radili u vlastitoj ciglani, raspadala se, putovi raskvašeni… Povrh svega, došle su bolesti. Jedan postulant (kandidat) je umro. Unatoč svemu, na blagdan Male Gospe, 8. rujna uspješe se useliti u svoj novi privremeni samostan. Više nisu živjeli u staji. Samostan je, doduše, bio skroman, ali imao je posebnu blagovaonicu, sobu za priora, kuhinju, trijem, spremište i malu kapelicu. Tavan je bio spavaonica za sve. Opet su spavali na paprati, ali barem je bilo dovoljno mjesta da se mogu opružiti. Istina, zimi su ponekad, ustajući na noćnu molitvu, morali najprije stresti snijeg sa svojih pokrivača, koji bi vjetar nanio kroz slabi krov“, navodi Božinović pozivajući se na arhivu samostana Marije Zvijezde.
No prvobitne nedaće nisu obeshrabrile redovnike te su odmah po useljenju počela je izgradnja ekonomskih zgrada. Sagrađena je najprije kovačnica s radionicom za plugove, a nakon toga mala bolnica, soba za goste, mala žitnica i štala za konje i krave. Iste jeseni poravnan je teren oko samostana i napravljen kolski put.
Gradnja novog samostana
Krajem 1869. o. Franz otputovao je u Rim kako bi ishodio dozvolu za osnivanje novog samostana. Uspio je. Dekret o osnutku dobiva Marija Zvijezda iz Rima, 7. marta 1870. godine. Trapistima je dopušteno da se brinu o siročadi i mladima, te da im daju mogućnost izučavanja zanata. U proljeće 1870. započinju radovi na izgradnji pravog, budućeg samostana.
Zbog potrebe gradnje samostana otvoren je i kamenolom. Samostanska zajednica je rasla. Nacrte je izradio o. Franz. Izvođači radova, zidari i ciglari, bili su mahom Hrvati i Talijani. Sva samostanska braća neprestano su radila, ali najviše posla imao je o. Franz, jer je on bio jedini koji je znao govoriti “bošnjačkim” jezikom. Br. Zaharija je otišao u prošnju, jer su izdaci bili veliki. Radovi su dobro napredovali i bilo je izgledno da će do jeseni moći useliti. No, jednog dana na gradilištu se pojavljuje banjalučki paša i sav bijesan ustvrdi da o. Franz gradi tvrđavu sa bunkerima i puškarnicama. Naređuje da se posao odmah prekine i da se o. Franz sutra pojavi u sudnici. Čuvši tijek žestokog razgovora između paše i o. Franza, subraća se silno uplašiše i zaključiše da od samostana neće biti ništa. Naglas su počeli razmišljati o odlasku. “A ja vam kažem da će samostan biti gotov”, grmio je o. Franz. “Ili zar mislite da ću ja popustiti, jer mi zadrigli turski paša glupo dobacuje: Jok, jok! Tako brzo se ne predajem. To ćete vidjeti!”
Faner iste godine putuje tajno, preobučen u turskog bega, u Carigrad, gdje dobiva dozvolu da može sazidati “kuću sa 60 soba”. I samostan je izgrađen 1870. godine.
Dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća nastao je novi samostan, danas još postojeća ustanova s crkvom. Stari su samostan 1885. godine trapisti adaptirali za sirotište.
Trapistički red bio je daleko više od ljudi posvećenih vjeri i molitvi. Uz geslo „Radi i moli“ počeli su i razvijati svojevrstan poduzetnički duh kako bi si osigurali ekonomsku stabilnost i neovisnost, ali i sredstva za karitativne aktivnosti, sirotište, dom naučnika ( budućih zanatlija.)
Početak industrijalizacije
Nakon što su obnovili dio starih gospodarskih zgrada i izgradili nove trapisti su 6. juna 1894. registrirali industrijsku proizvodnju piva u Okružnom sudu u Banjoj Luci.
„U jesen te godine poduzeše pripremne radove za izgradnju nove pivovare po nacrtima koje je izradio g. Prunner, upravnik pivovare u Puntiganu. Glavni radovi započeše u lipnju (junu) 1895. godine. Željeli su svakako do zime zgradu staviti pod krov. No, 14. rujna (septembra) radovi su obustavljeni radi pogibije četvorice radnika prigodom izvođenja gornjih svodova. Naime, tada su se srušila dva donja svoda i srednji zid. Radovi su prekinuti. Policija i komisija za ispitivanje uzroka nesreće završili su svoj posao tek 15. ožujka (marta) 1896. godine. Nakon toga počelo se s raščišćavanjem ruševina. Popravljeni su temelji, izvršena dodatna ojačanja zidova i nova zgrada stavljena je u jesen pod krov. Novi, moderni podrumi za odležavanje piva građeni su sljedeće godine. Iznad njih sagrađeni su pogoni za suknaru. Montažu pivovare obavili su stručnjaci iz Češke. Trapisti su inače surađivali s Česima i na njihovu pivarskom iskustvu temeljili su svoju tehnologiju proizvodnje piva. Za razvoj trapističke pivovare osobito je zaslužan Elegijus Blavart, češki pivar, koji je predavao stručne predmete vezane za pivarstvo polaznicima obrtne produžne škole, koja se nalazila u Domu naučnika“, navodi Božinović.
Nova zgrada pivovare dovršena je u zimi 1897/98. godine. Tijekom 1898. i 1899. godine trapisti su svoje pivo distribuirali u Gradišku, Tešanj, Pribinić, Teslić, Prijedor, Kotor Varoš, Bosanski Novi, Varcar Vakuf, Jajce, Travnik, Krupu, Livno, Bihać, Sanski Most, Dubicu, Dobrljin i, naravno, najviše u Banju Luku.
Faner je, zajedno sa svojom braćom, bio neumorni graditelj o čemu svjedoči sve ono što su za deset godina izgradili: ciglanu i kovačnicu s radionicom za plugove (1869.), silos i kamenolom (1870.), mlin i sušionica šljiva (1872.), siraru, pilanu i pivaru (1872. – 1873.), sušionica voća (1876.), fabrika cigle i crijepa (1877.), klaonica (1877.), mlin za mljevenje kostiju i fabrika tutkala (1877.), voćni i šumski rasadnik i fabrika sukna s predionicom i tkaonicom (1878.), štampariju s kartonažom i knjigovežnicom te bačvarsko-stolarsku i kolarsku radionicu (1879.).
Nova tvornica sukna podignuta je 1897. godine a počela je kao i pivovara s radom 1898. godine.
Osim toga osnovali su bolnicu, pučku kuhinju, izgradili stanove za radnike, gradili su školu i obučavali zanate, otvorili mljekaru, tvornicu tjestenine, žitnicu, kovačnicu, pčelinjake, rasadnike, štalu za krave, pekaru, tvornicu kože i boja, hladnjaču, stolarsku radionicu itd.
Parni stroj
Nova postrojenja tražila su i jaču pogonsku energiju. Stoga je opat Dominik 1885. godine, navodi se u arahivu Marije Zvijezde, kupio parni stroj od 50 konjskih snaga (KS) od Uprave za regulaciju dunavskih brzaca (katarakata) kod Željeznih vrata u Oršovi, u Rumunjskoj. Stroj je plaćen 5.000 forinti. Nije bio skup, ali je zato transport iz Oršove do Banje Luke koštao 1.000 forinti. Nakon dopremanja parnog stroja u Banju Luku, opat je stupio u vezu s bečkom tvrtkom “Schuckert” s molbom da mu naprave projekt za proizvodnju električne energije pomoću parnog stroja, kojom bi pokretao svoje industrijske pogone i osvjetljivao samostanske prostorije. Sagradio je posebnu prostoriju u kojoj su bili smješteni akumulatori i drugi potrebni uređaji. Osvjetljenje je, naravno, bilo istosmjernom strujom.
I bi svjetlo u Banjoj Luci
Prve sijalice u samostanu zasjale su 27. marta 1899. godine. Prvo osvjetljenje nije bilo jako, ali to je svakako povijesni dan za Banjaluku koja je električnu energije dobila prije Zagreba i Sarajeva! Međutim, brzo se pokazalo da nabavljeni parni stroj nije bio dovoljno jak za potrebe pogona pivovare, suknare, preuređenog mlina i osvjetljenje samostana. Osim toga, trošio je veliku količinu drveta i ugljena. Trebalo je razmišljati o ekonomičnijem načinu proizvodnje električne energije.
Prva hidroelektrana na Vrbasu
Prema planu tvrtke “Schuckert” trebalo je na Vrbasu sagraditi hidroelektranu i tako dobiti dovoljnu količinu jeftinije električne energije. Trapisti su u tu svrhu sagradili novu zgradu na Vrbasu i tijekom ljeta 1899. započeli s gradnjom drvene brane kojom su pregradili Vrbas. Posao je brzo i dobro napredovao i već u studenom (novembru) te godine tvrtka “Fahndrich” iz Medlinga, nedaleko od Beča, postavila je turbine (vodene čigre) jačine 60 KS. “Zahvaljujući tome samostan Marija Zvijezda sa svojim pogonima u Delibašinom Selu je u noći nalikovao na grad iz bajke – obilje svjetlosti usred noći budilo je u Banjalučanima želju da se i oni koriste produktima civilizacije” (A. Ravlić). Parni stroj postao je tada samo “rezerva” u vrijeme visokog vodostaja Vrbasa kad turbine nisu mogle raditi.
Godine 1902. uprava vojne željeznice u Banjaluci-Predgrađe zamolila je trapiste da im svojom strujom osvijetle oba kolosijeka, zgradu uprave i radionicu. Trapisti su udovoljili toj molbi. Osvijetljene su i kuće nekih uglednijih građana, uglavnom bližih Predgrađu.
Uslijedile su brojne molbe građana Banjaluke za osvjetljenjem njihovih kuća, no nije im bilo moguće udovoljiti zbog nedovoljne snage postojeće turbine.
Opat Dominik nabavio je 1910. godine i novu turbinu jačine 300 KS. Urađeni su novi vodovi za prijenos električne energije po najsuvremenijim tehničkim zahtjevima. Sada su mogli opskrbljivati cijeli grad toliko željenom električnom energijom.
“Električna energija je, zahvaljujući tome, definitivno ‘ušetala’ u Banjaluku, u grad, te se tako uveliko počeo mijenjati život Banjalučana” publicista (A. Ravlić).
Penzionisani banjalučki biskup Franjo Komarica, nedavno nam je iznio i jedan zanimljivi podatak da vlasti u BH entitetu Republika Srpska nisu dozvolili obnovu prve hidrocentrale u Banjaluci. Trapisti su imali namjeru da je obnove u prvobitnom obliku i čak su bili pronašli i donatora. Zvuči nevjerovatno da obnova nije dozvoljena iako bi to predstavljalo veliku turističku atrakciju, s obzirom da je Banja Luka bila među prvim evropskim gradovima koji je dobio električnu energiju.
Mlin
Trapistički mlin je u to vrijeme dobro radio, ali s postojećim strojevima nije mogao zadovoljiti potrebe tržišta, a novi strojevi tražili su i jaču struju. Zgrada mlina bila je također trošna i tijesna za bilo kakvu modernizaciju. Stoga trapisti 1910. godine sagradili su novi mlin koji je imao kapacitet mljevenja 2,5 vagona žita dnevno.
Most
Prijevoz preko Vrbasa predstavljao je trapistima veliki problem još od vremena njihova dolaska u Delibašino Selo. Kerep, kojega je kupio o. Franz i kojim su rijeku prelazili ljudi i roba, bio je povod čestih sudskih sporova koji su susjedi vodili protiv samostana. Opat Bonaventura Prvi želio je 1892. godine podići željezni most, ali je uvjete Zemaljske vlade procijenio nepovoljnima za samostan i odustao je. Naime, posjed samostana proširio se na lijevoj strani Vrbasa 1877. godine kupovinom većeg posjeda od Ahmeda Nurija. S vremenom se posjed povećao i gospodarstvo je raslo. Prijevoz kerepom postajao je svakodnevna potreba. No, Vrbas je tijekom ljeta bio niskog vodostaja i preko njega su se tada mogla prevesti samo jedna natovarena zaprežna kola. Za vrijeme normalnog vodostaja bilo je moguće prevesti dvoja kola, ali kad bi nastupio visok vodostaj prijevoz nije uopće bio moguć. Za vrijeme žetve satima su natovarena kola čekala na prijevoz.
Opat Dominik, svjestan važnosti mosta za gospodarski napredak samostana, o tome je počeo pregovore s Vladom u Sarajevu još u vrijeme kada je kao opat došao na čelo Marije Zvijezde., te je most koji je spajao u Delibašinom Selu lijevu i desnu obalu Vrbasa izgrađen 1904. godine.
Škola dobiva pravo javnosti
Opat Bonaventura Drugi se od početka svoje opatske službe osobito brinuo za školu, koja je u sirotištu redovito radila. U to vrijeme škola nosi naziv: “Sirotište ‘Marija Zvijezda’ i rimokatolička osnovna škola”. U njoj su u četvrtom razredu izučavani ovi predmeti: nauka o vjeri, hrvatski ili srpski jezik, račun, zemljopis i povijest, prirodne nauke, krasnopis, geometrija i crtanje, gospodarstvo, pjevanje i gimnastika. Ocjenjivalo se na sljedeći način: vladanje – vrlo dobro, dobro, prilično i loše; polazak – vrlo marljiv, marljiv, prekidan i nemaran; uspjeh – vrlo dobar, dobar, dovoljan i nedovoljan.
Od šk. g. 1922/1923. na školskim svjedodžbama stoji naziv: “Sirotište ‘Marija Zvijezda’ i rimokatolička osnovna škola u Delibašinom Selu s pravom javnosti prema naredbi Pokrajinske uprave za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu od 19. juna 1922. br. 59.371/1922./IV-3”. Od tada školu pohađaju i “eksterni đaci”, koji su bili uglavnom iz Banja Luke i banjalučke okolice.
Izgled tadašnjih učionica opisuje jedan učenik: “…imamo dvije školske sobe. U svakoj sobi su po dva godišta zajedno. Tu su poredane klupe u više redova. U svakoj klupi koje su moderno izrađene, sjede po dva učenika. Pred nama je tabla i učiteljev sto, a pošto je soba duga ima odostraga ono drugo godište opet svoju tablu pričvršćenu na zidu. Po zidovima vise zemljopisne karte i druge slike, koje su nam potrebne kod nauka. Svjetlosti ima dosta, koja nam dolazi s lijeve strane…”
Učitelji – svjetovna lica
Isti učenik piše: “Naši učitelji nisu trapisti, nego svjetovna lica, koji k nama dolaze samo za vrijeme nastave.” Kroničar bilježi da je “poletni i savjesni učitelj” Franjo Žak došao u školu 15. septembra 1921. godine.
Školu su redovito nadzirali školski nadzornici.
Godine 1928. sirotište je proslavilo 50. godina svoje opstojnosti. Od osnutka do ove obljetnice kroz sirotište je prošlo i u njemu završilo školu 2.166 pitomaca. Osim njih tu se školovao i 41 eksterni đak.
Zahvaljujući trapistima Banja Luka, i uopće zapadni krajevi Bosne, dobila je 1907. godine i prvu visokoškolsku instituciju – Visoku filozofsko-teološku školu koja je predstavljala prvi banjolučki fakultet. Tako bi u stvari ova godina mogla biti godina osnivanja Banjalučkog univerziteta.
Početak kraja
Pred svršetak Drugoga svjetskog rata, 31. decembra 1944. godine, u autorskom tekstu za FRAMU Ivan Lukenda navodi, trapisti su pretrpjeli velik napad.
„Samostan je bio zauzet i sav u plamenu; štale i zgrade također. Noću su redovnici odlazili na lijevu stranu Vrbasa, spavali u obiteljskim kućama, a nekolicina kratkoročno i kod sestara u samostanu Nazaret. A poslijeratnim nevoljama nije bilo kraja – neki su trapisti osuđeni i zatvoreni, neki su poslani u koncentracijske logore, a mnogi su morali napustiti Bosnu i otići u druge države. Sva zemlja im je zaplijenjena. Od samostanske je crkve napravljeno vojno skladište. Oko 20.000 knjiga, pisanih na osam do deset jezika, spaljeno je, dok je kip sv. Bernarda bačen u Vrbas“.
Nakon što su im komunističke vlasti poslije rata oduzele imovinu, samostan je preinačen u ortopedsku kliniku, koja je i danas tu smještena. Treba naglasiti da to nije prva, već treća ortopedija na istome mjestu, jer je u povijesti Marije Zvijezde oduvijek bila prisutna bolnica.
Redovnici danas koriste samo prostorije u potkrovlju crkve, a nakon potresa 1969. i 1981. godine nastaju današnje manje zgrade s kapelicom. Stoga trapisti danas koriste samo crkvu i manji dio zemljišta oko nje, uključujući groblje.
Banjaluka je grad koji se olako odriče svoje prošlosti, pa tak svako društveno uređenje i svaka nova vlast piše svoju povijest zanemarujući sve ono što su im ostavile prethodne genearcije.
Stoga Lukenda upozorava da i dalje „nisu zanijemili vapaji u Mariji Zvijezdi“. Nažalost, ova je župa pretrpjela i ljudske gubitke u posljednjemu ratu, gdje je velik broj ljudi napustio svoj rodni kraj. Nekoć zajednica koja je hranila i podigla ovaj grad, danas je svedena na samo dva redovnika, čija je budućnost svakoga dana sve neizvjesnija i upitnija.
Marija Zvijezda će, bez obzira na cijeli svoj put u Banjoj Luci, zauvijek ostati upamćena kao mjesto koje je doprinijelo ovome gradu i kraju kroz ljudski odgoj i rad, u svim svojim oblicima, bilo duhovnom, moralnom, obrazovnom ili materijalnom pomoći, jer su trapisti ti koji, prema riječima M. Brooza, služe Bogu, koriste narodu, rade na polju i biraju najveće pustoši za obrađivanje.
IZDAJAMO
Crkva Samostana trapista –„Marija Zvijezda“ (Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije) sa pokretnom imovinom je od 2004. godine Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Odluku donijela je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika na sjednici održanoj od 20. do 26. januara 2004. godine, u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik, proglasila je opatiju za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Pokretnu imovinu sačinjavaju: pinakoteka sa 16 slika, gliptoteka sa 6 skulptura, 20 tekstilnih predmeta, 42 predmeta izrađena od metala, 15 komada kućnog i liturgijskog mobilijara i 96 knjiga.
