Šeranića kuća smatrana je najstarijom stambenom zgradom u Banjoj Luci. Nalazi se u Gornjem Šeheru, u nekadašnjoj ulici Braće Alagića (danas ulica Od zmijanja Rajka), a napravljena je početkom XVIII vijeka. Vlasnik je bio Mustajbeg Šeranić, a 1884. godine našla se na austrougarskoj karti kao velik objekt sa pomoćnim objektima. Oko vremena njene izgradnje postoje različita mišljenja. Jedni kažu da je izgrađena 1580. godine dok drugi smatraju da zbog njene arhitekture i materijala koji je korišten pri njenoj izgradnji potiče iz 18. vijeka. Ova kuća je 2003. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Ima prizemlje i kat, koji je doksatno izvučen. Dimenzije prizemlja su 8,95 X 11,59m, a dimenzije sprata su 9,25 X 12,65m. Kuća je imala nekoliko specifičnosti, uključujući odvojene ulaze za muškarce i žene, kupatila, sobu za goste i poslugu, ostavu, kao i muške i ženske prostorije sa toplom vodom.
Porodica Šeranić je pokušala da obnovi kuću još 2010. godine, kada su pokrenuli inicijativu i kontaktirali nadležne institucije. Međutim, obnova je naišla na brojne administrativno-pravne prepreke, uključujući pitanje vlasničkih odnosa.
Porodici Šeranić je rečeno da ne mogu obnoviti kuću dok ne riješe imovinsko-pravne odnose, a kuća je imala 11 zakonskih nasljednika (koji žive širom svijeta od SAD, Norveške, Švedske, Njemačke itd.) Gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić je 2020. godine izjavio da je u toku izrada plana rekonstrukcije Šeranića kuće. Šta se desilo s tim planom ne zna se jer je ubrzo na mjesto gradonačelnika došao Draško Stanivuković.
Uprkos volji porodice Šeranić i pokušajima da se kuća sačuva, nikakva konkretna obnova nije sprovedena, pa se kuća urušila u decembru 2022. godine zbog višedecenijskog nemara i dotrajalosti.
Vrlo je moguće da su i politički razlozi igrali ulogu u tome što je Šeranića kuća, uprkos svojoj istorijskoj i kulturnoj vrijednosti, prepuštena propadanju.
Institucijama državnim, entitetskim i lokalnim nije bilo dovoljno što je Šeranića kuća bila nacionalnim spomenikom da bi obezbijedili konkretnu zaštitu. Nadležnosti nad nacionalnim spomenicima dijele državni, entitetski i lokalni nivoi vlasti, što često vodi do: biroktraskih zavrzlama, prebacivanja odgovornosti i izostanka konkretne akcije. Iako je to realan izazov, često se koristi kao izgovor da se ne preduzme ništa, pogotovo kad postoji politička nezainteresovanost ili skriveni motivi.
Skriveni motivi bi mogli biti zemljište kao atraktivna lokacija za investitore jer se u blizini nalaze termalne vode i kupališta. “Pusti da propadne, pa otkupi kao ruševinu.” Ovo je klasična bh taktika: kad kuća više ne postoji, lakše je dobiti dozvolu za “novu gradnju”.
Naravno jedan od razloga je i nedostatak novca, jer održavanje i obnova nacionalnog spomenika iziskuje sredstva, a ako on ne donosi novac, turiste ili političke poene, ostaje bez prioriteta i ostaje politički nevidljiv.
Svakako kao motiv nestanka Šeranića kuće bi mogao biti i nastavak brisanja tragova osmanskog i muslimanskog naslijeđa.
Šeranića kuća je rijedak primjer građanske, osmanske arhitekture. Dakle, “nečinjenje” je način da se istorijska i kulturna memorija selektivno briše, bez direktnog sukobljavanja.
