Prelomićemo mi to nekako

Banjalučke omladinske novine Prelom imale su tri faze života, prijeratnu, ratnu i poslije ratnu. Ako je prijeratna, ona o kojoj je već pisano na ovoj stranici, bio ”Omaž jednoj generaciji koja je gajila ideale”, o ove druge dvije faze života kada je izlazio pod nazivom Novi prelom se malo znalo. Ratnog Preloma je objavljeno samo sedam brojeva. Bilo je dilema da li je bio i osmi broj, ali smo definitovno utvrdili da osmog broja nije bilo. Kada prelamate neku stvar nikada ne znate kako će pući pa tako i ovaj put. Iako smo već objavili tri ratna broja Novog Preloma tek sada objavljujemo priča o njegovom nastanku novinarke i književnice Radmile Karlaš. Jednoga dana možda ćemo ispričati i priču kako je do svega toga došlo. Ovo je podsjećanje na ljude kojih više nema ali i na one koji su i u ratu imali ideale. Naravno mnogima će prva asocijacija biti ona pjesma Riblje čorbe ”Na zapadu ništa novo” i stih ”Za ideale ginu budale”. A za sve njih citiraćemo dio teksta Mladena Blaževića.

“Gledajući u budućnost, vraćeni smo u prošlost. Jer nemamo pravo govoriti o razočaranosti idealima kada razmišljamo u nacionalnim okvirima. Nisu usporedivi ideali koji uključuju cijeli ljudski rod i uske ideje nacionalne države ili vjerske zajednice, jer istog trena prestaju biti ideali. Gubi se u njima ono što je idealno. Na takvom ograničenom mjestu možemo sanjati samo slobodu. Pa je ne sanjamo, jer je teško možemo zamisliti.” 

Prelomićemo mi to…

Izašla sam iz utrobe zemlje, kao da sam se upravo ispentrala iz nekog rudnika. Bila sam u bijeloj haljini, a svud okolo bile su krhotine jednog uništenog svijeta. Cijelog svijeta. Drena, sekretarica “Preloma” se zasmijala, što smo mi naročito voljeli, jer je imala najljepše jamice na obrazima kad se smije. Kako ćeš isprljati takvu haljinu. Ali, naš Profo je bio ozbiljan. Ja sam ti rekao, Hajde zvijer, inače nadimak kojim me zvao, Ljepotica je bila rezervisana za njega, počnimo da opet pravimo naš “Prelom.”

Po snu snevača,  jer radilo se o snu koji nam je prepričavao naš her Profesor Žile ili Ljepotica, ja sam ga pogledala i rekla, Ne, to više ne možemo. Ali, zašto, bio je uporan. Pa da ispišemo na njegovim stranama onu Preverovu, Kada bi se svi ljudi na svijetu držali za ruke, nastao bi jedan veliki krug. Sjećaš li se, insistirao je snivajući, znajući i u snu da sanja, jer to je bilo po mojoj ideji da na koricama jednog od prvih brojeva “Preloma” u ratu ispišemo datu misao. Sjećam se, kažem ja u snu, svakako, ali ništa od toga. On me ubjeđuje i dalje. Onda ga ja pogledam ozbiljno i kažem, Pa znaš li ti uopšte Žile u kojoj godini mi sad živimo. On me pogleda začuđeno. A ja izvalim, u 3133. Tačno tako i još mu napomenem da ja sad stvarno moram da idem. Ali gdje ćeš, uporan je on. Pa tamo gdje stvarno živim.

Ovo je istinit san, koliko snovi mogu da budu istiniti. Kada smo stavili na “Prelom” dvoje djece koji se ljube držeći se za ruke i ispisali datu misao, mi smo prelamali. Rat, ludilo, odlazak prijatelja, neimaštinu, ratišta, nesigurnost i očaj. Sve zajedno. Koliko juče otišla je naša dobrovoljna “kurirka” Nermina Beharić negdje, od suza se nismo vidjeli dok smo se pozdravljali. Drena, koja je takođe ispratila muža tamo negdje, ostajući da se brine o dvoje djece i njegovoj majci, bila je čvrsta. Po cijenu stradalog srca poslije, koje će otkazati dok mi svi budemo držali fige da operacija uspije. Obično, sve otkaže kada neposredne opasnosti nema, a ima toliko nagomilanog u krvotoku. Drena je stresla Nermininu ruku, prigrlila je i rekla, Vratićeš se ti nama jednom kad sve ovo prođe. Nermina se nije vratila nikada više iz Skandinavije, pričala mi je kada smo se jednom čule kroz suze kako napiše pismo, a onda ga pocijepa. Sve je izgubilo smisao. Tada, još u “Prelomu” bila je nasmijana, spremna da optrči cijeli grad da dostavi neku poštu. Imala je divan smijeh, koji je ratnu pomrčinu pretvarao u svice.

Naša Plava Jevrejka, kako ju je nazvao Josif D. Rakić, pomagač da “Prelom” vidi svjetlo dana,  opraštaće se s nama u nekoliko navrata u redakciji. Završićemo u kafani. Psiholog, sa friškim otkazom i nevjerovatno aristrokratskim crtama lica grliće me za oproštaj, ali neće plakati.  Ali, evo nas onda,  sjedimo u “Prelomu” 1992. tamo u Gospodskoj ulici i dogovaramo podjelu poslova. Ko će šta da piše. Ni po muke. Začas smo se dogovorili. Slavko Podgorelec će sjediti negdje u uglu i strogo paziti da njegovoj lektorskoj olovci ne promakne koja greška. Tu i tamo će iz džepića njegovog vječnog “ribarskog” prsluka izvaditi čokančić i srknuti. Uz taj srk je bilo mnogo lakše preživjeti. Slavko to zna, jer batinanje, prijetnje i privođenje nisu za zanemariti. Ništa nije za zanemariti, dok se naš uljuljkani socijalizam ne pretače u nešto užasno, gdje upravo počinju  neviđene pljačke i otimačine i gdje će samo biti bitno da ne pišemo o parama. Jer, oko toga se sve vrti uz domoljubive poklike, ratne urlike, busanja u prsa i zavođenje nereda u red. To je otprilika himna za pravac – ratište. Mi se svi sunovraćujemo naglavačke, ne možemo da mislimo, zabranjeno je misliti, ako misliš, možda i domisliš što je sve tako, nemoj misliti, budi stroj. Nismo strojevi i zato smo anatemisani. Nemamo namjeru da nas izgrizu uredničke krvopije preko noći podobnih medija i da nas navuku na propagandu. Ne, mi hoćemo da informišemo. I tako smo zasukali rukave. Prateći šta mi to radimo, uz sopstveno učešće, “Prelom”, sad već u Mejdanu, pohodiće mnogi Banjalučani, s jednom nogom već na putu. Pisaće i oni tražeči predah prije rastanka, biće gotovo stalno s nama. redakcija se pretvara u jednu zadimljenu, bučnu prostoruiju gdje svako malo neka pokuca, uđe i sjedne. Kaliman gleda kroz prozor, dok Spale, Spasoje Perović virka iza svog oblaka dima od lule na Bobaru, koji stoji sa svojim foto-aparatom, naslonjen na TA peć. Koja uglavnom služi umjesto stolice, jer struje uglavnom nema. Bobara je izvor nevjerovatnih fotografija, koje nam spašavaju bukvalno svako izdanje. Svakako da se uvijek nađe neko ko viče,  Ajde, samo uđite, slobodno. I ulazili su nevoljnici. Kao na zadnje sigurno kopno, jer se sve ljuljalo poput uzburkane vode. Ljulja se i Ismetu Bekriću, dok me Žile moli da mu dodam nekoliko milijardi dinara da kupi šibicu. Milijarda tamo, milijarda ovamo, ko mari. Ismet je napisao svojevsrnu banjalučku himnu, a sad stoji kao pretučen ćuko i sprema se da krene.

Rastanaka je previše za jedan prosječan želudac i putovanje koje iskrsava izgleda nam kao spas. Naime, ukazaće se prilika da mi taj i takav “Prelom” u kojem je toliko krvi, rastanaka, suza, prkosa i istine, promovišemo u Novom Sadu. Vojvodina je za nas druga planeta. Profesoru su već obukli uniformu, ja sam samim čudom uspjela odbiti dva ratna poziva koja su nekako stigla na moju adresu, drugi će se sunovraćivati u ratište i kliziti nazad u redakciju kao na ledu. I eto nas na putu. Na koridoru koji izgleda kao zona sumraka. Sa kasetama narodnjaka, divljački odvrnutim do daske, stalnim kontrolama da ni ptica ne preleti, i svim užasima koje je donijelo naše sumorno doba. Vidim jasno kao dan sve mogućnosti naprasnog bogaćenja. Čujem pucanje, ali to ginu tamo iza linija obični smrtnici. Ali tamo u Vojvodini, mi napokon dišemo i u jednoj galeriji predstavljamo “Prelom”. Sretni smo. Poslije ćemo u Beograd da obiđemo sve kafane, ali i njih dvoje, Vecu i Žarka. Žiletove prijatelje iz mladosti i mnogo dobrih duša koje imamo. Sve nam je iz ratnog mraka, bukvalnog, svijetlo, lepršavo. Možemo da zagledamo kioske sa novinama i cigaretama do mile volje, prodavnice u kojima se nešto i prodaje, a tek hranu. Naprosto ne možemo da se nagledamo. I pri tom, ima svjetla. Godina je 1992, zima je. Napadao je snijeg. Ali, valja se vratiti u našu pomrčinu. Nakratko, Žile i ja gostujemo na banjalučkom radiju. Pričamo o listu, planovima i o istini. Ja zaneseno prepričavam jednu Mopasanovu priču, izvlačim zaključke. Žile priča o slobodi. I to je to. Sa gostovanjima je završeno. Grad se cijepa na podobne i one druge. Mislimo, nas nekolicina, nadamo se da ćemo  i dalje prelamati bjesomučno, a onda gotovo neprimjetno, iskliznućemo iz šina. Postalo je potpuno besmisleno ulagati u jedan takav list. Koji osim problema ne može više ništa pametno da donese. Pametno je sad okrenuto naglavačke. Ali mi možemo još vratiti sve u uspravan položaj,  bar pišući, bar ukazujući, samo što nas više niko ništa ne pita. Ovako naopako, psima rata dobro. Naš budući dotur Rade Dujaković piše čak i na ratištu. Njegovi su tekstovi prvoklasni. Vrijeme prvoklasnih čili. Odlazimo na promociju “Glasa”, sad je dobio i prefiks, glas se obojio u nacionalno. Jesu li to novine u kojima sam pisala još kao srednjoškolka. Jedan turbulentni doktor, lik kakve samo rat iznjedri u svojoj pomrčini, deraće se za nama. Ne sjećam se šta je vikao, ali jest. Naša vertikala je smetala gdje god bi nas neko ugledao. I najradije za glavu skratio. Žile postaje Alija Živanović, ali on sve prima sa osmjehom. Zapravo, taloži. Nekad toliko treska nogom u redakciji da pomislim da će mu se kosti pomjeriti iz ležišta. Ali, mi i dalje prelamamo.

I onda odjednom dođe glas da para nema, a bez para nema ni štampanja, nema ničeg. Novine se ne štampaju u zraku. Svi oni koji su nam pomagali, to više ne mogu. Ili su i sami otjerani što vani, što na prvu liniju, oni nestaju.

Uspostavićemo se tek krajem rata ponovo. Do tada, mi ćemo prelamati u našim glavama, svako na svoj način. I tako je nastao “Novi prelom” sa starim zadatkom u ratom poharanoj zemlji. Mi smo sad vidjeli kako je kad rat pohara. Ali ne još dovoljno. Prvobitna faza akumulacije kapitala bila je vješto skrivena ratnim pokličima, sad je red da se konačno oduva sve zajedničko, ona silna društvena imovina, i to sve u privatne džepove. Sad će se napokon vidjeti zašto se ratovalo. Za šta je rat bio pokriće.  Kada iz ove perspektive pogledam nazad, pitam se kako objasniti ikom nakon toliko decenija. Ikom ko je sad do guše u ovome, ko se rodio u ovome. Jadnom i opljačkanom svijetu, poremećenih vrijednosti. Kako objasniti nas dok smo se upinjali da objasnimo da je klanje uvijek pokriće za pljačku.

Kako ikome objasniti. Oni koji su pljačkali čvrsto drže ključeve trezora i po cijenu svih mogućih novih izgibelji neće ga ispustiti. Trezor je čin pljačke, ne rada, truda, znanja. Kako objasniti novinarima koji površno prelete preko dirigovanih tekstova. Da se nije radilo tako. Mladima, mnogim mladima se kazalo na taj način što su pametni i daroviti spojili dva i dva i digli sidro. Neki drugi mladi, od onih prepodobnih, sada se baškare po stranačkim ložama, u skupim džipovima, na luksuznim ljetovalištima. Na konto očevih, sad već i djedovih računa u banci. Sve je tako jednostavno sad uočiti. Ili nije. Naš šaka jada pokušala je to onda. Uvesti malo razuma. Jesmo li sretniji, jesmo li pametniji. Ne znam.  Ali mi jesmo pokušali. Radi nas, radi onog što se zove ljudsko biće u nama, radi one mrve čovječanstva koja se stavlja na stranu avangarde šta košta da košta. I ta mrva svjetlosti u univerzumu neće tek tako zgasnuti. Ni sve pomrčine i crne rupe kosmosa neće je zgasnuti. Mi preostali, dobro prorjeđeni smrću bliskih ljudi i prijatelja, zapravo prelamamo i dalje. Je li uopšte moguće živjeti drugačije. Ja sam sigurna da nije.