Livnica čelika ”Jelšingrad” osnovana je 1936. godine kao livnica željeza i čelika, a bila je i mehanička radionica. Prvobitno je bila poznata pod imenom “Tvornica za lijevanje željeza i metala”. Bila je u vlasništvu građevinskog inžinjera Viktora Cajza. Godinu dana kasnije izgrađeni su svi proizvodni i prateći objekti sa cjelokupnom opremom za početak proizvodnje. U periodu Drugog svjetskog rata livnica je razorena. Interesantno je da je razorena na dan prije oslobođenja Banja Luke, 21.04.1945. godine zajedno sa svim objektima i postrojenjima. 1946. godine stupilo se u obnovu ”Jelšingrada”. Izvršena je nacionalizacija livnice, pa je tako proizvodnja stavljena pod radničku upravu.
Do 1964. godine livnica pod samoupravnom privredom uveliko se razvila i postala jedna od ključnih livnica za željezo, čelik i obojene metale u Jugoslaviji. Već devet godina kasnije, 1973. godine, ”Jelšingrad” je bio Radna organizacija sa 6 osnovnih organizacija: Livnica čelika Banja Luka, Livnica čelika Bačka Topola, Tvornica alatnih strojeva Banja Luka, Tvornica strojeva Gradiška, Tvornica lakih alatnih strojeva i dizalica Prnjavor i Tvornica strojeva i uređaja Kotor Varoš. Tako je ova firma prije rata zapošljavala više od dvije hiljade radnika. Zahvaljujući saradnji sa belgijskim LWG “Jelšingrad” je izvozio svoje proizvode, prije svega velike hidraulične prese, na međunarodna tržišta, što je dodatno doprinosilo ekonomskoj važnosti. Samoupravna planska privreda bila je uvezana sa obrazovnim sistemom jer je znala da će društvu biti potrebne novi kadrovi, pa su tako banjalučke tvornice osnivale fakultete kroz koje su obrazovale nove radne kadrove, a po završetku obrazovanja mladi radnici dobijali su radno mjesto u firmama. Tako je Jelšingrad pokrenuo Mašinski fakutlet u Banjoj Luci. Grad, pored jakog privrednog centra, postaje i univerzitetski grad.
Usljed izbijanja ratnih sukoba i nacionalističke propagande iza koje se sprovodila bespoštedna privatizacijska pljačka, ”Jelšingrad” je uzet iz ruku radnika i sistematski uništen. Rukovodeći kadrovi u sprezi sa novom nacionalističkom vlasti doveli su firmu u duboka dugovanja, pa su tako potpisnici podračuna Jelšingrada u toku rata, posebno 1993. godine, dizali novac sa računa otvorenog u Belgiji. Tako je već 2001. godine Poreska uprava blokirala račune ”Jelšingrada”. Iako su se radnici pokušali boriti za tvornicu brojni od njih su ostali bez posla, pa se do kraja 2005. godine krenulo u potpunu privatizaciju.
U odnosu na samoupravni sistem ”Jelšingrad” je u poslijeratnom periodu poslovao sa svega 10% kapaciteta. U junu 2005. godine livnica je privatizovana od strane Livara iz Ivančne Gorice u čijem se vlasništvu našlo 67,97% kapitala firme. Danas se ”Jelšingrad” još jednom prodaje, a planira je preuzeti preduzeće ”BLL Steel” iz Banja Luke. Grad Banja Luka je ponudio na prodaju dvije parcele u poslovnoj zoni ”Jelšingrada”, što nam još jedanput pokazuje superiornost planske privrede u odnosu na tržišnu.
U krugu ”Jelšingrada” bio je i radnički park u kom se nalazila fontana, klupe, spomenik radnicima borcima NOB-a, kao i obilježja na prve tvorničke mašine poput prvog jugoslovenskog konvertora koji je bio napravljen 1938. godine, repariran nakon Drugog rata i ostao u upotrebi sve do 1964. godine. Danas je ovaj park potpuno devastiran, zapušten i u privatnom vlasništvu jedne banjalučke firme. Spomenik radnicima je sklonjen, kao i konvertor.
Iako je ”Jelšingrad” bio poznata firma i samoupravna organizacija on je doživio svoj kolaps danas.
