Treptaj svijeće sa mezara,
čađ i vosak, kapi znoja,
kaplja nade i ljubavi
pocrnjeli kamen šara.
Sahat-kula nijemo stoji,
Mjesec-žiška na nju sjeo,
otkucaje ko treptaje
rahmet duše njene broji.
Golubovi sada ćute.
Lepet krila, kao staklo,
prosu se niz skelet tvrđe
i u bolnu čežnju rasu.
Oh, ti lijepa, strasna, vjerna,
plemenita roda Paše!
Jesi I’ sjena, blijeda, tiha,
il’ hurija vjere vaše?
Duga kosa, smaragd đerdan, oči kao čarno nebo.
l sve to učas nesta kad top sprži tvoje tijelo.
A za koga i zbog čega?
Da dokažeš – sebi valjda, il’ mahali smradnoj, groznoj,
da žrtva je svaka slijepa
kad za Ljubav ona gori?
Ni Deruni, ni Sipahi, ni za mezar, ni za turbe,
hronostih ne ostaviše.
Snijeg, vjetar, mraz i kiše izbrisaše,
divna gospo, ama sve
što možda osta!
Samo svijeće, čađ i neizmjerne oke voska
natopiše ono mjesto na kom često zaljubljeni,
izgubljeni i bez nade nadom svijeće bijedne pale.
Hej! Budale!
Milostiva i prečarna, Tebe čekam ovog doba,
ove noći kad iz groba,
sa tabuta sto i jedna duša luta!
Tebe čekam da mi kažeš,
Tebe što Ahiret grli,
da l’ je ljubav slatka voćka
ili tijelu otrov vrli?
Zalud svijeće, dove, sure
Ni Muhamed dragi nije
odolio njenoj čari:
Aiša mu je, to je znano,
put u Džennet otvorila.
Zašto, mila, rosu meni s usne ne pretoči?
Pa da rahat, bijedan, legnem u Tvoj mezar ledan?
Puste želje, gluvi jadi, nijemi jecaj, krv bez bola.
Ako čujes, Safikado, pruži svoje hladne prste mome licu,
mome oku što presahlo put mihraba pogled šalje.
Pozovi me da Te ljubim, žarko, više,
strasno, smrtno, jer ljubavi ovdje neima.
Samo pelin, žuč i vosak, stijena hladna što ko zmija
obavija tajnu Tvoju, tajnu našu.
Neka mjesec Tvoje lice bude zadnje što ću vidjet’!
Rijeka šuti. Šuti ponoć.
Dolazim sad, dušo moja,
da beharom uzdisaja prekrijem ti čarne grudi.
Neka ljudi, neka žene pale svijeće.
Neka mjesec otkucaje k'o treptaje
rahmet-duše u džennetskoj bašči broji.
Slavko Podgorelec
(Banjaluka, oktobar 1978)
