U Večernjim novostima 1990. godine izašao je članak u kome piše da su ispred Umjetničke galerije u Banjoj Luci (danas Muzej savremene umjetnosti) akademski kipari Ahmed Bešić, Slobodan Dragaš i Smail Iftić započeli rad na stvaranju skulptura na kamenu bihacitu.
O ovome je pisao i Slavko Podgorelec objašnjavajući da banjalučka kolonija ”nastavlja živjeti”, te da će se ”proširiti na sve ostale gradske parkove” u kojima je izbor tema i motiva slobodan. On naglašava da se ”s pravom očekuje dolazak poznatih jugoslovenskih protomajstora koji dlijetom i čekićem iz kamena oslobađaju poeziju.”
Ideja o kiparskoj koloniji došla je na inicijativu akademskog kipara Slobodana Dragaša. Iako je kamenje bilo veliko, naši umjetnici su našli način da ga modifikuju i stvore nešto sasvim moderno za to vrijeme. Tako je Smail Iftić za novine Glas izjavio: ”Prije nego što sam dobio kamen, napravio sam par skica. Međutim, dimenzije gromade nisu odgovarale ni jednoj. Zato se moj rad mora prilagoditi plesu ruke i dlijeta po kamenu, da bi se došlo do konačnog rezultata.
Kolonija nosi elemente erotike, a ideja je bila da se na ovom mjestu nađe budući park skulptura koji će nastaviti umjetničku tradiciju. Nažalost, ovo se nije desilo jer su svega godinu dana kasnije izbili ratni sukobi, a nakon rata kulturni život Banjaluke u okvirima nove nacionalističke politike počeo je da stagnira.
Skulpture su bile poklon umjetnika gradu Banjaluci, a završene su u periodu od oko četrdesetak dana. Na ovom obilježavanju govorili su Predgrad Lazarević, Tomislav Dugonjić i Zekija Haznadar, a umjetnicima su se pridružili i banjalučki pjesnici Irfan Horozović i Nikola Guzijan.
Čini se da Banjaluka u jednom turbulentnom vremenu kulturološkog siromaštva zaboravlja svoju bogatu istoriju multikulturalizma i saradnje.
