Kako je nastao “PRELOM”: Omaž jednoj generaciji koja je gajila ideale

Kad je Arif Sitnica, kasnije tehnički urednik, predložio da se list Opštinske konferencije Saveza socijalističke omladine Banja Luka nazove „Prelom“ nismo ni slutili da će biti toliko simbolike sa vremenom koje dolazi. Došlo je do toga da se tako surovo prelomi i nestane SFR Jugoslavija, zajednica, do tada bratskih naroda i narodnosti, sklupčana na uvijek nemirnom balkanskom tlu i hronično boležljiva, do tad od izlječivih bolesti. Zajedno sa Jugoslavijom prelomile su se i sudbine miliona ljudi koji su osjetili strahote rata, neprimjerene civilizacijskim vrijednostima na prelasku u novi Milenijum; mnogi od njih su stradali, ostali bez imovine, napustili svoja vjekovna ognjišta i obreli se na svim kontinentima tražeći parče neba za sebe. Nadasve, Bosna i Hercegovina je doživjela i trodimenzionalnu dezintegraciju. Htjeli smo na to upozoriti i pomoći da se ne desi.

Da li smo tad osjećali da će se dogoditi nešto tako otužno, apokaliptično? Jesmo, jer je došlo do krize ideologije i sistema vrijednosti, ali nismo vjerovali da se možemo vratiti u srednji vijek, da čovjek čovjeku postane vuk. Umjesto da procvjetamo na krilima digitalne tehnološke revolucije i prosperiteta, što su sanjali i tražili mladi naraštaji, doživjeli smo sunovrat, o kome će se dugo pričati ali nikada neće biti potpuno jasno kako i koje su to mračne sile nadvladale zdrav razum, i empatiju, na kojima mora da počiva svaka civilizacija.

Ideja o omladinskom listu je bila dio moje programske platforme za djelovanje SSO Banja Luka u mandatnom periodu 1988.-1989. godine, ali je trebalo neko vrijeme da se stvore uslovi da LOK (List omladine Krajine, prestao sa izlaskom 1974. godine) dobije dostojnog nasljednika. Prve najave novog omladinskog lista u Banja Luci nisu bile rado prihvaćene od aktuelne banjalučke vlasti, oličene kroz UKT (Ujedinjeno koordinirajuće tijelo, sastavljeno od nosilaca političkih funkcija u gradu u kome je učestvovao i predsjednik omladine), iz veoma razumljivih razloga; omladina je počela da strši i narušava dugo njegovanu i prividnu harmoniju političkog dijaloga lišenog konkurencije ideja koje bi dale rješenja za nagomilane probleme. Omladinska štampa u Jugoslaviji je, u to vrijeme, bila veliki kritičar sistema sa zahtjevima za korjenite promjene u društvu, jer je sinergija proturječnosti, koje su izjedale državu, svakim danom postajale sve vidljivije i dobijale na težini. Na kraju, stvorena je, da se izrazim inženjerski, tako moćna centrifugalna sila koja je razorila sve zajedničko, pa i mnoge, do tad srećne porodice.

Moja srećna okolnost je bila što sam na mjesto predsjednika omladine Banja Luke izabran bez saglasnosti opštinskih kadrovika, prvi put tajnim glasanjem i između više kandidata. To mi je dalo za pravo da imam privilegiju na svoje mišljenje i da na idejama istrajavam do kraja, pa je tako, umjesto nuđenog podlistka u Glasu, nastao Prelom. Nakon toliko godina moram priznati da je bilo i neprijatnih situacija kad ste potpuno usamljeni sa svojim stavovima, u odnosu na većinu koja je tada upravljala Banja Lukom. Tako je bilo i sa Prelomom, nastao je mimo volje i bez podrške političkih struktura.

Da bi se došlo do realizacije, i prvog broja, morali smo proći uobičajene procedure i obezbijediti finansijska sredstva, prije svega inicijalane troškove za štampu.

Evo i malo faktografije u prilog tome. Iako je Predsjedništvo OK SSO Banja Luka već bilo opredijeljeno u vezi lista, bilo je potrebno testirati ideju među banjalučkim novinarima i ljudima od pera. Prvi zvanični sastanak na temu omladinskog lista, ne računajući uže kružoke i pojedinačne rasprave, održan je 05.07.1988. godine sa odabranim pojedincima koji su mogli dati doprinos ovoj ideji. Pomenuću neke od diskutanata: Mirko Kisjan, Ilija Durbić, Mladen Ivanić, Goran Kušić, Božo Marić, Fadil Smajić, Milenko Stojičić i dr. Prelistavajući zabilješke sa sastanka, moram primijetiti da je i tada bilo dosta opreza ali je na kraju data i potpuna podrška. Na sjednici Predsjedništva OK SSO održanoj 27. oktobra, raspravljalo se o konceptu i nazivu lista, izboru redakcije i glavnog i odgovornog urednika i imenovanju novinskog savjeta. U konkurenciji za naziv lista je bio i prijedlog da se nazove „Ozon“. Tom prilikom izabrana je redakcija; za glavnog i odgovornog urednika je izabran Amir Osmančević, mada je glavni kandidat bio njegov brat Samir, za zamjenika je izabran Ajnur Islamović a za članove prve redakcije Oleg Sladoljev, Mirsad Halilović, Mišo Vidović, Božo Marić, Zlatko Opolcer, Ružica Kasalović, Milutin Lazić, Bernarda Filipović, Slobodan Rašić, Vlado Antonijević i Predrag Milašinović.

Kasnije je sastav redakcije u nekoliko navrata mijenjan a spisak saradnika se širio, tako da su svojim tekstovima „Prelom“ obilježili i mnogi koji su već bili afirmisani novinari, profesori ali i početnici koji su kasnije stasali u dobre novinare, na čemu im se i ovom prilikom treba iskazati zahvalnost, jer je većina radila bez ikakve naknade ili honorara. Jedino je bila određena plata za glavnog i odgovornog urednika, ali se moglo desiti da ni njemu nije plaćeno sve što je zaradio.

U novinski savjet su imenovani: Miodrag Živanović (predsjednik, kasnije pokretač „Novog preloma“), Goran Simić, Nebojša Radmanović, Zekija Haznadar, Marija Škundrić, Ilija Durbić, Rajko Kuzmanović, Muhamed Kulenović, Rajko Kasagić, Slobodan Popović, Nikola Deretić, Anton Kasipović, Milenko Stojičić, Ibrahim Tabaković, Muris Dujsić, Drago Talijan, Mićo Milovanović, Igor Radojičić, Goran Šironjić i Amir Osmančević. Danas bi svaka novina poželjela ovako reprezentativan savjet koji je, kad zatreba, štitio leđa i redakciji i osnivaču, i usmjeravao uređivačku politiku ali bez značajnog intervencionizma.

U startu smo obezbijedlili sredstva za troškove štampe za prvih 10 brojeva, i po sjećanju, uplatili štampariji Glasa unaprijed. Nažalost, to je bio i konačan budžet „Preloma“, jer novo rukovodstvo OK SSO u narednom mandatnom periodu nije uspjelo obezbijediti sredstva za ove svrhe.
„Prelom“ je upisan u registar javnih glasila 13. decembra, prvi broj je izišao iz štapme 6 dana kasnije a poslednji u februaru naredne godine. U kako teškom vremenu, i ekonomskoj situaciji, se pojavio i izlazio Prelom, govore i podaci da je cijena prvog broja u prodaji bila 1.000,00 a devetog 30.000,00 dinara. Deseti broj je nakon čuvene devalvacije dinara koštao 4,00 dinara, ili ako prerečunamo, danas bi to iznosilo 0,57 KM (DEM).

Ne mogu da se sjetim početnog tiraža ali znam da se tiraž vrlo brzo ustabilio na 10.000 primjeraka, što je bilo nestvarno za ta vremena i za te prilike. Gotovo čitav tiraž je prodavan u Gospodskoj ulici mada je distribuiran i na širem prostoru. Glavni kolporter je bio student Tvrtko Maračić, koji je duhovito i nadahnuto, sa megafonom u ruci, najavljivao sadržaj novog broja. Bilo je tu, bez sumnje, kršenja komunalnog reda i prevelike buke, ali se niko nije suprotstavljao energiji generacije koja je tražila promjene, koje se nažalost nisu i dogodile. Štand sa novinom je bio postavljen preko puta Pivnice (danas Citadela) a Tvrtko se sa megafonom šetao Gospodskom ulicom, često ostavljajući pazar u kartonskoj kutiji, gdje je skupljao novac od prodaje, a nikad se nije požalio da nešto fali. Za danas nezamisliva slika; niti bi neko mogao izazvati takav interes i pažnju javnosti, niti bi ko dozvolio da se novina prodaje na takav način, niti bi se tako mogla ostaviti otvorena kutija sa novcem.

Uz prvi broj Preloma sam napisao: „…Dugo najavljivani i očekivani Prelom mora da bude otvoren i beskompromisan u stvaralačkom traženju novog i progresivnog, da postane sredstvo uticaja mlade generacije na društvene procese u cjelini, da se bori za realizaciju i afirmaciju društvene uloge i funkcije omladinske generacije, da se slobodno i kritički okreće konkretnim društvenim kretanjima, da prezentuje vlastiti identitet i izraz i dostignuća mlade generacije, da postane javna tribina i stub srama, da postane prepoznatljiva novina…“

Da li je Prelom postao ono što smo htjeli, ni danas, nakon distance od preko 25 godina, ne može se prosuditi objektivno, bez privida. Sad vidim, htjeli smo nemoguće, nije bilo snage za političku eureku koju je tražilo to vrijeme. Pri ponovnom čitanju nekih tekstova primjećuje se odsustvo redakcijskog uticaja na njihov sadržaj i potpuna sloboda autorskog izražaja, pa bi se za neke od njih moglo reći da su bili na granici učtive etičnosti, ali tom vremenu je i to bilo primjereno. Uređivačka politika je bila bez cenzure osnivača, potpuno u rukama redakcije i savjeta, tako da se OKSSO nije ni bavila analizom sadržaja, čak ni kad je „Prelom“ bio pod žestokom kritikom i polemičkim osporavanjima. Danas bi vjerovatno bila drugačija paradigma prema nekim pitanjima ali kad bi se sve ponovilo, vjerovatno bi bilo isto, jer je teško shvatiti vrijeme u kome se to sve događalo.

Nisam ni primijetio, u to vrijeme, da je „Prelom“ veoma malo pisao o aktivnostima Predsjedništva OK SSO, zbog želje da proširi regionalni značaj, a trebao je biti glavni promoter naših ideja i djela, među kojima je bilo i zaista vrijednih pažnje javnosti. Možda je zgodna prilika da se na ovom mjestu pomene i jedan događaj koji je izazvao ogromnu pažnju javnosti u cijeloj BiH pa i na širem prostoru države. Naime, Predsjedništvo OKSSO je donijelo odluku da se 6. marta 1989. godine organizuje miting jugoslovenstva u Banja Luci, pod nazivom „Ne damo Jugu nemamo drugu“, u vrijeme kad se o mitinzima u BiH nije smjelo ni pričati a kamoli nešto raditi. Koliko je bila škakljiva situacija govori i podatak da je Predsjedništvo OKSSO, koje je uglavnom odlučivalo sa velikom većinom glasova ili jednoglasno, odluku o organizovanju mitinga donijelo sa minimalnom natpolovičnom većinom, pri čemu je moj glas bio jezičak na vagi, pošto sam glasao poslednji. Zanimljivo je pomenuti i to, da se nakon što se čulo da „neko u Banja Luci“ organizuje miting, ekspresno organizovao sastanak međuopštinskih funkcionera regije Banja Luka sa Predsjednikom predsjedništva BiH, na njegovu inicijativu. O značaju ovog sastanka govori i činjenica da se uglavnom išlo „na raport“ u Sarajevo a u ovom slučaju se došlo „po raport“ u Banja Luku. S obzirom da me je organizacija mitinga potpuno zaokupila, nisam dao značaj ovom događaju i nisam bio prisutan na sastanku. Predsjednik je tokom sastanka veći dio vremena bio okrenut jednom omladincu, mom kolegi, koga je očito zamijenio sa mnom, i stalno mu se obraćao dajući mu poseban značaj, pa ovaj nije mogao da otrpi toliku pažnju, ustane i usred diskusije kaže – „Druže Nikola (Filipović), nisam ja Talijan“. „Prelom“ je ovom događaju dao manje prostora, nego režimska štampa, iako je na miting došlo, po izvještajima mnogih, oko 50.000 ljudi.

Godine 2008. povodom 20-te godišnjice od izlaska prvog broja Preloma, na svečanosti u Vijećnici Banskog dvora u Banja Luci, okupio se veliki broj aktera ovih vremena i događaja, što je bila prilika da se podsjetimo na lijepe trenutke i evociramo uspomene na dane mladalačkog bunta. Tom prilikom je štampana kompilacija odabranih tekstova kao poseban broj „Preloma“. Nadam se da će biti okupljanja i oko novih jubileja jer je „Prelom“ bio jedan vrisak na koji možemo biti jako ponosni.

Ovaj tekst je napisan sa ciljem da nesavremenici „Preloma“ shvate kako je nastao „Prelom“ i šta smo htjeli. Jahali smo na talasima čistih ideala, naivni u vjerovanju da se možemo suprotstaviti regresivnim elitama u nastajanju i rušilačkoj stihiji koja je uslijedila potom. Ostali smo u velikoj manjini!

Banja Luka, 10. oktobar 2024.
Drago TALIJAN