Samo četiri godine od svog osnivanja “Čajavec” je prihvatio proizvodnju automobilskih i traktorskih manometara, termometara, ampermetara, pokazivača pravca, prekidača, startera, signalnih lampi, kontrolnih sijalica i brisača stakla. “Iskra” je proizvodila indukcione kaleme, diname za osvjetljenje i naponske regulatore, a “Saturnus” automobilske i traktorske reflektore, auto-pumpe i auto-ogledala. Zahvaljujući tome, u veoma kratkom roku osvojena je proizvodnja opreme za motorna vozila. Najveći kupci su bili mariborski “TAM” i Pribojski “FAP”. Osnovano je i zajedničko predstavništvo u Beogradu, sa zadatkom da proučava potrebe i zahtjeve tržišta i mogućnosti plasmana proizvoda. Ova saradnja donijela je jugoslovenskoj privredi ogromne devizne uštede, a kolektivima značajnu materijalnu korist.
Rješenjem NOO Banjaluka, broj 26297/56 od 1. avgusta 1956. odobrena je promjena naziva preduzeća, koji je glasio: Fabrika za elektromehaniku i elektroniku “Rudi Čajavec”. Rješenjem Okružnog privrednog suda iz 1956. odobrena je industrijska proizvodnja opreme i instrumenata precizne elektromehanike i elektronike.
Značajan iskorak u razvoju “Čajavca” načinjen je 1955, kada je otpočela proizvodnja UKT i radarske tehnike.
Prilikom osnivanja fabrika je zapošljavala 57, tokom 1956. godine 560, a sedam godina kasnije čak 1.719 radnika, od kojih su 35 odsto bili inženjeri i tehničari. Vođena je stalna briga o profesionalnom uzdizanju kadrova, pa je proizvodnja, u odnosu na početnu godinu, povećana čak pet puta.
Proizvodnja
Realizujući Perspektivni plan razvoja preduzeća za period od 1956. do 1961, pored proizvodnje za potrebe JNA, “Čajavec” počinje da proizvodi i robu široke potrošnje. Iz njegovih pogona sada izlaze proizvodi komercijalne elektronike (televizori i auto-prijemnici “Bosna”). U saradnji sa “Iskrom” iz Kranja, “Saturnusom” iz Ljubljane i “Teleoptikom” iz Zemuna, “Čajavec” izbacuje na tržište elektroopremu za motorna vozila, a u saradnji sa karlovačkom “Jugoturbinom” opremu za potrebe Jugoslovenskih državnih željeznica (generatore od 500 i 900 Nj i regulatorske kutije). Pored toga, proizvode se i razni civilni artikli, industrijski i kontrolni manometri i elektromotori od 30 Nj i drugo. Plasman proizvoda “Čajavca” bio je zagarantovan.
Da bi popravio standard zaposlenih, Radnički savjet “Čajevca” je sredinom 1954. donio odluku o osnivanju menze u ulici Maršala Tita 121, a sljedeće godine u krugu preduzeća je otvoren bife. Na sjednicama Opštinskog vijeća i Vijeća proizvođača NOO Banjaluka, održanim 12. aprila 1956. godine, odobreno je osnivanje Radničko-službeničkog restorana i Doma za samce u Titovoj ulici. Značajna sredstva izdvajana su i za stambenu izgradnju. Stambene zgrade “Čajevca” su umnogome izmijenile fizionomiju Banjaluke. Najveća među njima, ona kod Gradskog parka, sa 96 stanova i četiri lokala, dovršena je sredinom 1954. godine.
Fabrika je poslovala sa visokim stepenom rentabilnosti, budući da je bila skoro isključivi proizvođač cijelog niza proizvoda te je, zahvaljujući tome, bila i u situaciji da diktira cijene. (Arhiv Republike Srpske)
SOUR, odnosno Holding, kako je bio ustrojen prema Zakonu o udruženom radu SFR Jugoslavije „Rudi Čajavec“ , činilo je 35 proizvodnih pogona — radnih i osnovnih organizacija udruženog rada i proizvodio je od tranzistora, televizora, auto-opreme, do visokosofisticirane vojne opreme.
Pored proizvodnih pogona u Banjaluci, “Čajavec” je imao svoje proizvodne pogone u Foči, Čelincu, Šipovu, Laktašima, Novakovićima, a jedan manji proizvodni pogon bio je u Rogoznici u Hrvatskoj.
Godišnja vrijednost izvoza do izbijanja ratova na prostoru bivše Jugoslavije iznosila je oko 50 miliona američkih dolara. No, ima li se u vidu činjenica da se u „Čajavecu“ proizvodila visokosofisticirana oprema za potrebe namjenske, „vojne industrije“, prije svega elektronska- balistička oprema koja je bila mozak jednog od najboljih tenkova na svijetu „T-84“, te da su ti podaci i danas nedostupni javnosti smatra se da je vrijednost izvoza premašivala navedeni iznos.
“To su bila sasvim neka druga vremena — kada se bolje živjelo. Pozvali su me da radim u Banjaluci 1957. godine. Nakon što sam se oženio ubrzo sam dobio stan od preduzeća. Jako mi je žao što se ta vremena više nikad neće vratiti i banjalučka privreda ponovo dići na noge“. (Predrag Babić, bivši radnik Rudi Čajaveca)
U restoranu “Čajavec holdinga” u centru Banjaluke početkom devedesetih svakoga dana, navode bivši radnici, spremano je 7.000 obroka za radnike ove najveće firme iz sastava namjenske industrije bivše SFRJ.
UVOD U RAT – NAJAVA POČETKA KRAJA
Uvod u gašenje „Rudi Čajaveca“ najavljen je 1992. godine. I prije izbijanja prvih ratnih sukoba Krizni štab Autonomne regije Krajine, tijelo osnovano unutar Socijalističke Republike BiH, donio je, između ostalog odluku o udaljavanju s posla u svim preduzećima, ustanovama, školama, pravosudnim institucijama… u okviru te regije, svih građana nesrpske nacionalnosti. Obrazloženja za takvu odluku nikada nije dano, nijednom radniku/ci koji su dobili otkaz nije uručeno pismeno obrazloženje.
Nedavno dobih link na list splitskog Univerziteta Index o uspjehu Dr.Mance Davora dipl.eng.elektrotehnike koji je učesnik u timu Evropsko-NASA svemirske agencije koji uspješno realizova project InSight spuštajući modul na površinu Marsa. Jedan od vodećih inžinjera u realizaciji Sistema upravljanja vatrom tenka M84 radeći u Rudi Čajavecu RO Profesionalne elektronike predstavlja dio velikog broja inžinjera, tehničara radnika svih struka koje podigoše Rudi Čajavec dajući mu niz projekata koji i danas predstavljaju tehnološki uspjeh, iako Rudi Čajavec u novim uslovima, naraslog nacionalizma kojemu nije bilo važno da održi proizvodnju ne samo složenih Sistema nego i televizora, auto elektronike i djelova za vozila, površinskih zaštita i izuzetno uspješne proizvodnje alata prestade da postoji.
Često se sjetim dolaska grupe oficira bivše JNA kod generalnog direktora tadašnjeg Rudi Čajaveca davnih 90-tih sa molbom da ne otpuštaju radnike hrvatske i bošnjačke/muslimanske narodnosti i Radoslava Brđanina, šefa Kriznog štaba AR Krajina i jednog iz grupe osuđenih ratnih zločinaca pred Haškim tribunalom, da ako Rudi Čajavec ne može bez tih radnika onda neka i propadne. Ta njegova želja se i ostvari te gigant koji je brojao više od 7000 radnika samo u Banjaluci sa izuzetno bogatim mašinskim parkom, tehnologijama poput preciznog liva, alatnice, višeslojnih štampanih ploča, mikroelektronike, projektovanja i izrade složenih sistema i mnogih drugih iza kojih su stajali brojni stručni timovi na čelu sa inžinjerima poput: Envera Džube, Ismeta Blentića, Mance Davora, Reufa Kovačevića, Dr Partala, Dr Mirsada Hadžikadića, Dr Migdata Hodžića, Ante Anušića, Majkić Branislava, Muhidina Sulejmanpšića, Nedžada Rakanovića, Osmana Kovačevića, Bore Franjića, Dr A.Iliškovića, Pere Kolarevića, vizionara poput Slobodana Cvjetića i mnogih magistara nauka koje R.Čajavec iznjedri. Nažalost, ne mogu nabrojati sve posebno one velikane koji udariše temelje počecima Rudi Čajaveca među kojima moram istaći tadašnjeg generalnog direktora Hadžiomerspahića pod čijim rukovodstvom nastadoše temelji giganta koji svoj puni procvat doživi 80-tih godina prošlog stoljeća. Moram se izviniti mnogima koje nisam spomenuo jer jednostavno unoseći njihova imena dobili bi knjigu, podebelu, ali sa imenima svih zaslužnih, poput Ibre Srkalovića, Miroslava Najrajtera, Ive Marića, radnika prototipa pod rukovodstvom Anđelka Višekrune i mnogih drugih.
Ovo nije samo nekrolog fabrici Rudi Čajavec nego pokušaj da se osvijetli jedan kolektiv koji je između nekoliko radnih organizacija davao život gradu, pa se postavlja pitanje šta bi danas grad imao da tih 7000 radnika svaki radni dan ulazi na kapiju i prvoga u mjesecu dobiva platu pumpajući novi život u sve pore grada. Osim tih radnika i njihovih uspjeha Rudi Čajavec je predstavljao mjesto u kojem se zapošljavala većina svršenih inžinjera Elektrotehničkog fakulteta u Banja Luci, čije je projekte Rudi Čajavec dobrim djelom i finansirao, a čiji su profesori učestvovali u projektima važnim za čitavu bivšu domovinu, napominjući da je na izradi samo tenka M-84 učestvovalo preko 10000 fabrika širom bivše domovine. Rušeći takav gigant urušile su se i mnoge prateće fabrike koje su kooperirale na projektu tenka a da ne spominjem helikoptere, mlazne avione, proturaketne sisteme, artiljerijska oružja, sredstva veze, itd.
Ta stručna radna snaga rasu se po čitavom svijetu i svojim uspjesima pokaza da Rudi Čajavec bijaše rasadnik kvalitetnih radnika svih struka sto im omogući da nakon odlaska sa torbom ili plastičnom kesom, spasavajući glavu i porodicu stanu na svoje noge i žive od svoga znanja i rada. Posebno ističem djecu tih svjetskih građana protjeranih među kojima se iznjedriše mnogi sa doktoratima i magisterijima koji rade na svjetski priznatim fakultetima i u kompanijama predstavljajući dijelom i Bosnu i Hercegovinu. (Aljoša Mujagić, inžinjer, zaposlen u Rudi Čajavecu do 1992. godine sada nastanjen u Kitchener, Kanada)
Radnici/radnice bošnjačke i hrvatske nacionalnosti odlazili su u tišini. Njihove radne kolege/kolegice nisu komentirale svakodnevne otkaze, kao da se nisu ni dogodili. Danas svoje ponašanje pravdaju riječima: „Bio je rat, dešavalo se to u cijeloj BiH“. Druga tvrdnja je da se „šutat moralo da se sačuva posao“. Ko će posao raditi, da li je moguće preko noći otpuštene zamijeniti novom, kvalifikovanom radnom snagom, nije se razmišljalo, niti se to pitanje postavljalo.
SVOJINSKA TRANSFORMACIJA DRUŠTVENE U DRŽAVNU SVOJINU
Naroda skupština Republike Srpske u jeku rata u Bosni i Hercegovini 1993. godine donijela je Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu.
Istim zakonom nije bilo propisano da se uknjižba prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja ima smatrati kao upis prava državne svojine. Narodna skupština Republike Srpske je 2007. godine, stoga je donijela“ autentično tumačenje odredbe člana 3. ovog zakona u kome je navedeno da će se tako nastala državna svojina upisati u zemljišnim knjigama kao svojina Republike Srpske i da će se ta uknjižba vršiti po službenoj dužnosti“.
„Pretvaranje prava na stvarima je pojava da ona prava koja su postojala na stvarima u bivšem pravnom poretku, a u postojećem ne ulaze u krug zatvorenih stvarnih prava (npr. specifična prava na stvarima u društvenoj odnosno državnoj svojini), mijenjaju po sili zakona svoj sadržaj, pretvarajući se u prava takve vrste koja postoje u savremenom pravnom poretku.
Ova promjena se dešava u onim pravnim sistemima koji se nalaze u tranziciji, dok se to rijetko događa u tradicionalnim sistemima. Pretvaranje društvene (državne) svojine u pravo svojine proizvodi vrlo krupne društvene i ekonomske implikacije. To je posljedica sloma cjelokupnog sistema zasnovanog na udruženom radu sa sredstvima za proizvodnju u društvenoj svojini, kojim se htjelo negirati pravo svojine na kome počiva cjelokupna struktura građanskog društva.
Pravni sistem bivše SFRJ se zasnivao na preferiranju društvene svojine u odnosu na tradicionalno pravo svojine. Društvena svojina je oblik svojine karakterističan za socijalističke društvene sisteme i to kao specifičan oblik prisvajanja društvenih dobara od strane društvenopravnih subjekata i u ranijem sistemu je predstavljala osnovni oblik svojine. Ona je, u stvari, bila negacija svojine, jer nije imala titulara u pravom smislu te riječi. To je pružilo gotovo neograničene mogućnosti političkog odlučivanja i intervencije u društveno-ekonomskim odnosima.
Stoga se naknadno pristupilo i izmjenama Zakona o stvarnim pravima čije Prelazne odredbe imaju za cilj ukidanje ranijih socijalističkih odnosa i namjera je da se sva prava, koja izviru iz društvene (državne) svojine i koja su kao takva upisana u javnoj evidenciji, smatraju pravom svojine.
Ovo je veoma značajno, jer svojinski odnosi determinišu i društveno-ekonomske odnose i imaju bitan uticaj na regulisanje i svih drugih odnosa u svakom društvu. Na taj način se domaći pravni sistem usklađuje sa tradicionalnim načelima sistema stvarnog prava i vrši njegova harmonizacija sa pravom članica Evropske unije.
Opredjeljenje za koncept jednog oblika svojine je veoma važno za pravnu sigurnost, ali ono donosi i mnogo dilema u pogledu postupka buduće transformacije. Osnovna namjera zakonodavca bila je da omogući završetak pretvaranja odnosno transformacije prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja u pravo svojine. Ta prava su, na neki način, bila surogat stvarnopravnih ovlašćenja. Ona nisu imala imovinskopravni karakter. Promjena koncepta i naziva oblika društvene svojine, u pravilu, nije provođena u javnim registrima, a do toga je dolazilo po sili zakona. Pravo upravljanja je zamijenjeno pravom korištenja, a ono pravom raspolaganja. Dakle, ta prava nisu postojala paralelno nego je jedno pravo zamjenjivalo drugo pravo. Iz toga bi proizilazilo da je na kraju moglo postojati samo pravo raspolaganja, bez obzira na to šta je bilo upisano u javnoj evidenciji. Imajući u vidu nesređeno stanje u pogledu upisa, zakonodavac je spomenuo sva tri prava. ZSP propisuje da se upisi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja smatraju upisima prava svojine (titular je subjekt koji je bio njihov nosilac), ako društvena svojina nije pretvorena u svojinu drugog lica. (Duško Medić, sudija Ustavnog suda RS, preminuo 2022. godine)
PRIVATIZACIJA
Narodna skupština Republike Srpske 1998. godine donijela je Zakon o privatizaciji državnih preduzeća u Republici Srpskoj.
U uvodnim članovima ovog zakona navodi se:
Član 1
Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima, koji je u svojini Republike Srpske (u daljem tekstu: državni kapital), u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica (u daljem tekstu: privatizacija).
Član 2
Privatizacija je dio ukupne privredne i razvojne strategije i politike Republike Srpske, koja se sprovodi u cilju postizanja:
a) bržeg privrednog rasta u uslovima tržišne privrede,
b) očuvanja produktivne zaposlenosti i stvaranje uslova za nova radna mjesta,
v) tehnološke modernizacije privrede Republike Srpske,
g) uvođenje novih, modernih i efikasnih metoda menadžmenta u privredu Republike Srpske,
d) uključivanja privrede Republike Srpske i njenih preduzeća u razvojne tokove evropske i svjetske privrede, te u međunarodno tržište kapitala,
đ) podsticanja rasta preduzetništva u Republici Srpskoj,
e) podsticanja uključenja preduzetnika porijeklom iz Republike Srpske, koji poslovnu aktivnost obavljaju u inostranstvu u razvitak privrede Republike Srpske.
Član 3
Osnovni principi privatizacije su javnost i ravnopravnost učesnika.
Član 4
Predmet privatizacije su akcije i udjeli, kao i državni kapital u preduzećima koja se do dana stupanja na snagu ovog zakona nisu konstituisala u skladu sa Zakonom o preduzećima, odnosno Zakonom o javnim preduzećima.
Član 5
Ovlašćeni prodavac državnog kapitala iz člana 4. ovog zakona je Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a.d. Banja Luka (u daljem tekstu: Banka).
Član 6
(1) Državni kapital u preduzećima iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije, naftne industrije, željezničkog saobraćaja, telekomunikacija, vodosnabdijevanja, rudarstva i šumarstva, javnih medija, igara na sreću, proizvodnje oružja, vojne opreme i ostalim preduzećima od strateškog značaja privatizuje se po posebnim privatizacionim programima koje donosi Vlada Republike Srpske (u daljem tekstu: Vlada) uz saglasnost Narodne skupštine Republike Srpske.
(2) Izuzetno od odredbe člana 3. ovog zakona i odredbe stava (1) ovog člana, državni kapital u preduzećima iz stava 1. ovog člana može se privatizovati metodom neposrednog odabira kupca od strane Vlade i uz saglasnost Narodne skupštine Republike Srpske.
Član 7
(1) Posebnim privatizacionim programom može se predvidjeti ispunjavanje uslova koji kupci državnog kapitala treba da ispune u određenom roku, a tiču se:
a) programa zadržavanja postojećih i zapošljavanja novih radnika,
b) zadržavanja postojeće ili usvajanja nove djelatnosti,
v) povećanja osnovnog kapitala,
g) uvrštavanja akcija privatizovanog preduzeća na službeno berzansko tržište.
(2) Posebnim programom privatizacije za preduzeća iz člana 6. ovog zakona mogu se predvidjeti i posebni uslovi koje potencijalni kupci moraju ispuniti.
Sa distance od 24 godine većina odredbi , uz nedvosmislenu podršku vlasti Republike Srpske, kako one na čijem je čelu bio Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), potom Srpska demokratska stranka (SDS) i Partija demokratskog progresa (PDP), pa ponovo SNSD evidentno je da su zakonske odredbe ostale mrtvo slovo na papiru.
Privatizacija je vršena po mjeri, u ratu stvorene, nove klase poduzetnika čiji kapital je krajnje upitnog porijekla, a kontrolu nad ispunjavanjem privatizacionih ugovora Vlada putem svojih organa nije vršila. Kao rezultat umjesto zadržavanja postojećih i zapošljavanja novih radnika, bržeg privrednog rasta u uslovima tržišne privrede, očuvanja produktivne zaposlenosti i stvaranje uslova za nova radna mjesta, tehnološke modernizacije privrede Republike Srpske ,uvođenje novih, modernih i efikasnih metoda menadžmenta u privredu Republike Srpske, uključivanja privrede Republike Srpske i njenih preduzeća u razvojne tokove evropske i svjetske privrede, te u međunarodno tržište kapitala, podsticanja rasta preduzetništva u Republici Srpskoj na sceni imamo na desetine hiljada nezaposlenih i realni sektor koji postaje zanemariv u stvaranju bruto nacionalnog dohotka.
U Republici Srpskoj je proces privatizacije vodila Direkcija za privatizaciju. Epilog je 80 posto uništenih firmi, izostali su investiranje, zapošljavanje i stvaranje nove vrijednosti, koju su moćnici obećavali. Za razliku od toga, pojedinci su se enormno obogatili i danas taj novac preveli u legalne tokove.
“Imovina koju je opljačkala ova politička garnitura s kriminalcima i skorojevićima je zaista ogromna”, kaže ekonomista Svetlana Cenić. Procjenjuje se da je vrijednost te imovine preko 15 milijardi maraka, a da je prodata za svega dvije do tri milijarde, uzimajući u obzir i milijardu od prodaje “Telekoma Srpske”.
U BiH se odstupilo od prvobitnog koncepta privatizacije koji je bio zasnovan na otkupu certifikata. Za razliku od toga, ušlo se u osnivanje popisa strateških preduzeća koja su prodata pod, u najmanju ruku, sumnjivim okolnostima. Ekonomisti smatraju da se proces ne može vratiti na početak i da je svaka priča o reviziji privatizacije apsurdna. Međutim, može se oduzeti imovina svima koji su na nelegalan i netransparentan način učestvovali u privatizacijama. “Sada bi trebalo donijeti zakon koji bi definisao da sva krivična djela iz perioda privatizacije ne mogu zastariti”.
Bivši direktori “Čajavca”, koji su na čelu pojedinih preduzeća iz sastava holdinga bili do početka devedesetih, navode da i dalje osjećaju ogromnu količinu ljutnje i nezadovoljstva kada prođu pored firme u kojoj su proveli radni vijek i kada vide šta je od nje ostalo.
Dragovan Petrović je kraj radnog vijeka dočekao na čelu preduzeća “Čajavec – Štampane veze” objašnjava da se na njenom mjestu danas nalazi svadbeni salon “Tamaris”, ističući da su “Štampane veze” s modernom tehnologijom koju su posjedovale i danas mogle da rade svoj posao.
“Nažalost, nije bilo volje, želje i znanja da se ‘Čajavec’ sačuva i održi, tako da je politika dopustila da se uništi ponos bivše namjenske industrije SFRJ. Posebno pitanje je zašto je Federacija BiH sačuvala svoju namjensku industriju, dok je u RS potpuno uništila. Na mjestu današnjeg Univerziteta za poslovne studije nekada se nalazio Institut “Čajavca”, dok je u nastavku te zgrade na tri sprata, gdje se danas nalaze sjedišta Bel televizije, Elta televizije, kol-centar i još niz, uglavnom, privatnih preduzeća, nekada bio proizvodni pogon “Profesionalne elektronike” ili popularnije “Profesionale”. ‘Profesionala’ je bila kičma sistema, jer je u njoj radilo 5.000 radnika, od čega najmanje 400 visokoobrazovanih kadrova. Proizvodnja je bila smještena i u nastavku zgrade poslije ‘Tamarisa’, koja je danas potpuno devastirana. Na mjestu gdje je danas tržni centar “Konzum” nekada nalazio pogon “Felme”, isto kao i u najvećoj proizvodnoj hali u krugu “Čajavca”, gdje je nedavno otvorena prodavnica kompanije “Beko”. Pravi paradoks predstavlja činjenica da je “Beko” poznata marka kućanskih aparata, koje je, da je bilo volje i znanja, i danas mogao da pravi “Čajavec”, umjesto što se na tom mjestu nalazi trgovina stranih kućanskih aparata“.
Petrović objašnjava da se firma “Čajavec – Precizni liv”, koja je svojevremeno imala najmoderniju tehnologiju, i pored “Štampanih veza” bila jedna od najprofitabilnijih firmi u holdingu, danas nalazi brza pošta “Euro ekspres”, dok se pored nje u hali u kojoj je bilo veliko skladište “Čajavca” danas nalazi tržni centar “Velpro”.
On kaže i da je nemoguće tačno procijeniti vrijednost prijeratne imovine “Čajavca”, ističući da je po volji političkih moćnika imovina ovog holdinga prodavana po knjigovodstvenoj, umjesto po tržišnoj vrijednosti, čime je praktično omogućeno da se proizvodni pogodni pretvore u svadbene salone, ugostiteljske objekte i tržne centre.
Period od 1992. do 1998. godina pokazao je da je vlast loš gospodar. Nakon pretvorbe društvene u državnu svojinu na rukovodne funkcije u preduzećima, što nije zaobišlo i Čajavec postavljaju se politički podobni kadrovi. Tako su četiri ratne i tri poratne godine, osim gubitka stranih tržišta, bile prostor za mešetarenje imovinom preduzeća. Radnici svjedoče da su se nakon rata vraćali u poluprazne hale, da niko nije davao odgovor gdje su nestale mašine, alati, rezervni dijelovi.
Bivši predsjednik Konfederacije sindikata RS, Obrad Belenzada , kaže da “Čajavec” nije privatizovan, već uništen, ističući da je ubijeđen da su pojedine firme iz sistema “Čajavec” i danas mogle da posluju, navodeći kao primjer “Čajavec – Precizni liv”.
Ta firma je gurnuta u stečaj i tako ‘privatizovana’ da bi novi vlasnik tehnologiju preselio u Zaprešić u Hrvatskoj, gdje i danas radi. Najkraće rečeno, nije bilo političke volje i znanja da se ‘Čajavec’ sačuva i zato na kapije tog nekadašnjeg giganta više ne ulazi nekoliko hiljada radnika, već nekoliko stotina robova novih vlasnika imovine ‘Čajavca’.
Savez sindikata RS, koji je postao pravni sljedbenik Sindikata SR BiH i nastavio djelovati samo na području ovog bh. entiteta krajnje nespremno dočekao je proces svojinske transformacije.
Stoga nije iskazao niti volju niti znanje da se pojavi kao relevantan socijalni partner u procesu pregovora i zaštite radničkih prava, posebno u trenutku privatizacije.
Milena Dodig, sindikalna aktivistica, koja je u Čajavecu radila 42 godine navodi da je u trenutku početka privatizacije očekivana i tražena pomoć Saveza sindikata u cijelosti izostala. Pojašnjava da je umjesto tražene pomoći u zaštiti radničkih prava iz predsjedništva SSRS i granskog sindikata industrije i energetike samo stigao odgovor da je privatizacija nužna i da će ona dovesti do revitalizacije proizvodnje.
Čajavec je bio mali grad u gradu. Zamislite kada preko deset hiljada radnika primi 25-og u mjesecu platu, kolika se količina novca slivala u gradsku kasu. Njegovo gašenje je zločin. Neprevaziđen zločin. Ali za sve ono što nam se desilo koliko sistem krivi smo i mi radnici. Problem Čajaveca, a slična situacija je bila i u većini tih velikih industrijskih postrojenja je što svi zaposleni nisu bili čista radnička klasa. Znatan broj zaposlenih živio je u ruralnim područjima, bavio se poljoprivredom i njima je rad u tvornici bio nešto kao dodatni izvor prihoda. Nije lako raditi na selu, ja to poštujem, al‘ kada se vi dignete u 3.50 h ujutro pa orete njivu do pet, a onda takav umoran dođete na posao do posla vam i nije previše stalo. E, ti i takvi radnici i nisu bili posebno zabrinuti niti zainteresovani za ono što se u privatizaciji sa fabrikom dešavalo. I takve radnike nemate na svojoj strani. Pretvaranje društvene u državnu svojinu jedva da je išta te, 1993. godine, značilo za radnike. Gotovo cjelokupna muška radna snaga bila je mobilizirana i poslana u rat, poslove su u skladu sa mogućnostima preuzele žene radnice. To je tako vrijeme bilo da smo mi koji smo ostali u fabrici razmišljali da je bitno samo da radimo, da se održi proizvodnja. Jer mi smo i u ratu, odnosno ne cijela tvornica, ali pogoni poput autoelektrike izvozili u Srbiju, a preko nje u Kubu , Rusiju. (Milena Dodig)
Tokom razgovora Dodig, a veliki broj bivših radnika smjene upravljačkih struktura ne dovodi u vezu s politikom i ističe da su se promjene desile „sticajem okolnosti“ jer je dosta ljudi otišlo na ratište. Iako svjesni da je kvalitet rukovodećeg kadra znatno opao, radnici su i to bespogovorno prihvatili. Zašto društvena svojina, dakle svojina radnika, prelazi u državnu radnici ne pitaju. I dalje potpuno od odgovornosti amnestiraju političke vođe.
„Taj period kod nas u fabrici nije bilo objašnjenja. Kad je rat, vi samo gledali da preživite. To je nama, nametnuto, ta prljava igra. Nismo samo mi iskorišteni jer je to nama nametnuto izvana, našim vlastima. Jer ti stranci su išli za tim da se naša industrija uništi, da bi se oni nametnuli na naše tržište, uzeli naše poslove. Sve su to stranci zakuhali, ja ne vjerujem da su to naše vlasti htjele. Možda je neko u tome i učestvovao“. (Milena Dodig)
SINDIKALNE BORBE – OSNIVANJE RAZVOJNE ORGANIZACIJE SINDIKATA – ROS ČAJAVEC
U cilju lakše privatizacije, Rudi Čajavec je rasparčan na 34 organizacione jedinice. Jedan po jedan proizvodni pogon odlazili su u stečaj čak i kada za to nije bilo realnog osnova. „Državni direktori“ obezvrjeđivali su vrijednosti tvornica, mašine i alati su bez ikakvog obrazloženja prodavani, proizvedena roba nestajala je iz skladišta, a novac se nije uplaćivao na račun preduzeća.
Za posljedicu je to imalo isključivanje cijelog industrijskog kompleksa“ Čajaveca“ u Banjaluci sa napajanja električnom energijom, radnici su upućivani na višemjesečna „čekanja“. Bez plata i uplate doprinosa po osnovu zdravstvenog i penzionog osiguranja.
Danas pokojni Bratislav Naputnik stoga je 1999. godine, svjestan da od Saveza sindikata ne mogu dobiti pomoć i zaštitu u cilju ostvarivanja svojih prava, ali i osporavanja nelegalnih stečaja i privatizacija inicirao sa grupom radnika/ ca osnivanje Razvojne organizacije sindikata (ROS) „Čajavec“:
„Niko nije nevin u tome. Svi smo odgovorni svojim nedjelovanjem, ili posmatranjem situacije. Na kraju nas je sve to stiglo“, komentarisao je situaciju u“ Čajavecu“ tih godina Naputnik.
Nezakonitu privatizaciju, radnici i sindikat pokušali su da spriječe tužbom 2001. godine. Pozvali se na Zakon o privatizaciji i ukazali na nezakonitosti, međutim, taj proces nikada nije dovršen i još uvijek se nalazi na Višem privrednom sudu.
Momčilo Vesović, koji je u to vrijeme bio na čelu sindikata ROS „Čajavec“’, također se prisjeća tužbe:
„Mi smo tada zatražili i da sud donese preventivnu odluku da se ne može raspolagati imovinom dok se sudski postupak ne okonča. Sud to nije uvažio vjerovatno pod pritiskom politike u to vrijeme.
Potvrdu da je privatizacija državnog kapitala u preduzećima iz sastava „Čajavec“ urađena nezakonito radnici su dobili početkom 2009. od Komisije za reviziju privatizacije RS.
Privatizacija je bila nezakonita jer nije urađen diobni bilans, niti je bilo validnih dokaza o uknjižavanju imovine ove fabrike: „U dokumentu ‘Revizija privatizacije ’Čajavca’ nedvosmisleno se kaže da ako se uopšte i desila privatizacija, ona je urađena mimo zakona i da je samim tim imovina opljačkana.“
Momčilo Vesović; „Sindikat je tražio od NSRS da, u skladu sa svojim pravima i obavezama, tu reviziju procesuira. Ništa nije urađeno. I umjesto da spriječi dalju nezakonitu privatizaciju sistema „Rudi Čajavec“, koji je doveden do stečaja, Vlada RS krajem 2009. zadaje završni udarac ovom preduzeću. Daje dozvolu da 24 preduzeća, nastala iz nekadašnjeg poslovnog sistema „Čajavec“, podijele imovinu koja je nekada pripadala ovom gigantu. Time je omogućeno vlasnicima i korisnicima tih prostora, koji su na sumnjiv način došli do toga u privatizaciji, da imovinu uknjiže. Ko je sve za to kriv? Možda je bolje da se napravi analiza ko se sve o ’Čajavec’ okoristio?“
Iako je imovina ovog preduzeća bila procijenjena prije privatizacije na 73 miliona evra, niko tačno ne zna koliko se zaradilo privatizacijom „Čajaveca“. Ne zna se ni gdje je završilo 20 miliona dolara prijeratnih inostranih dugovanja. Jedino su prema radnicima ostala milionska dugovanja zbog nekoliko stotina godina neuplaćenih doprinosa.
Milena Dodig: “Tokom naše borbe apelovali smo na Vladu RS, vlasti grada Banjaluka, opozicione političare da nam pomognu da spasimo tvornicu. Osim lijepih riječi nismo dobili ništa.” Ona navodi da ni kada je bilo sasvim jasno da se bez borbe neće ništa postići veliki broj radnika “Čajaveca” je čekao da njihove probleme riješi neko drugi.
Tako se na protest organizovan na 59. godišnjicu osnivanja Rudi Čajaveca odazvalo oko 1. 600 radnika.
Ekonomski institut Banjaluka izradio je plan revitalizacije sistema ’Čajavec’, u kome je tada radilo 2.500 radnika, ali je Direkcija za privatizaciju RS isti odbacila i proglašava ga preduzećem od strateškog značaja.
Momčilo Vesović: „Pa onda je proglašeno da nije od značaja za RS. Zatim je na pritisak sindikata proglašeno nekih devet strateških preduzeća gdje je trebalo da se radi poseban program. Nekome očito nije bilo u interesu da taj gigant ostane.“
Damir Miljević, koji je 2001. podnio ostavku na mjesto savjetnika tadašnjeg premijera Mladena Ivanića za privatizaciju, kaže da je jedan od razloga bio i taj što nije mogao da promijeni sistem privatizacije i „Rudi Čajaveca“:
„Nikome ovdje nije u interesu da se te bar osnovne stvari, kad je u pitanju proces privatizacije raščišćavaju.“
ROS “Čajavec” prvu tužbu kojom su osporili privatizaciju preduzeća i tražili da se zabrani prometovanje imovinom i kapitalom “Čajaveca” podnijeli su sada već daleke 2001. godine, a prvo ročište po njihovoj tužbi održano je poslije punih deset godina. Posebno interesantno je da nijedan advokat nije želio da zastupa sindikalce u ovom sporu, iako su radnici u tužbenom zahtjevu tražili naknadu štetu u visini od 250 miliona maraka. Tužbeni zahtjev je i danas u ladicama Okružnog privrednog suda u Banjaluci.
Pored toga ovu tužbu je kao “glupost” označio prvi direktor Direkcije za privatizaciju RS Borislav Obradović, koji je poslije odlaska sa te funkcije bio u upravnim organima “Čajavec holdinga”.
Nakon Napotnikove smrti 2015. godine novo rukovodstvo ROS-a susrelo se sa frapantnom činjenicom da su na stotine dokumenata na osnovu kojih je pokrenut sudski spor netragom nestale. I iz ROS-ove arhive i spisa u Privrednom okružnom sudu.
Pod pritiskom sindikata narodna skupština Republike Srpske 2006. godine usvojila je
ZAKON O REVIZIJI PRIVATIZACIJE DRŽAVNOG KAPITALA U PREDUZEĆIMA I BANKAMA (Objavljen u “Sl. glasniku RS”, br. 33 od 17. aprila 2006)
Radi pojašnjenja rezultata koji se primjenom ovog zakona treba realizovati prenosimo neke od ključnih članova.
I- OSNOVNE ODREDBE
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se predmet, postupak i organi za sprovođenje revizije privatizacije državnog kapitala u preduzećima i bankama u Republici Srpskoj.
Član 2.
U cilju zaštite prava građana utvrđenih Ustavom Republike Srpske, zaštite državne svojine u procesu privatizacije u Republici Srpskoj i zaštite društvenog interesa, sprovešće se revizija privatizacije državnog kapitala u preduzećima i bankama.
Član 3.
Pod revizijom privatizacije (u daljem tekstu: Revizija), u smislu ovog zakona, smatra se ispitivanje:
a) odluka i postupaka Vlade Republike Srpske, Direkcije za privatizaciju Republike Srpske, Ministarstva finansija Republike Srpske i Jedinice za privatizaciju banaka, kao i odluka i postupaka drugih organa Republike Srpske;
b) procedura u sprovođenju privatizacije, tendera, licitacija, direktne prodaje;
v) dokumenata, isprava, finansijskih i drugih izvještaja;
g) računovodstvenih m finansijskih transakcija:
d) drugih evidencija;
đ) ugovora o privatizaciji i izvršavanja ugovorenih obaveza;
e) raspolaganja imovinom iz pasivnog podbilansa;
ž) postupaka izdvajanja dijelova preduzeća i sprovođenja statusnih promjena u toku privatizacije;
z) promjena vršenja djelatnosti preduzeća suprotno uslovima iz ugovora o prodaji:
i) načina upotrebe stare devizne štednje u postupku privatizacije.
Član 4.
Revizija se sprovodi radi:
a) utvrđivanja nezakonitosti u procesu privatizacije i utvrđivanja vlasničke strukture kapitala;
b) sprečavanja organizovanog kriminala da uspostavi kontrolu nad kapitalom;
v) utvrđivanja obaveza i odgovornosti odgovornih lica u organima državne uprave, upravnim organizacijama i drugim organizacijama;
g) provjere ugovornih strana i drugih lica s kojima su zajednički djelovali u privatizaciji.
Član 5.
Revizija privatizacije po ovom zakonu sprovodiće se u preduzećima i bankama čiji je državni kapital privatizovan ili se privatizuje po Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima – Prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 54/05) i Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u bankama (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 24/98, 5/99, 18/99 i 70/01).
Postupak revizije privatizacije po zahtjevu ROS-a pokrenula je Komisija za reviziju privatizacije RS, ali taj postupak je završen kao i većina ostalih predmeta za koje je Komisija utvrdila da postoji “osnov sumnje” da je privatizacija bila nezakonita. Ipak, sindikalci su tada otvoreno rekli da ne očekuju nikakve rezultate od Komisije za reviziju privatizacije, posebno kada je na njeno čelo došao Savo Ševaljević, koga su označili kao osobu koja je probila led za uništavanje “Čajavca”, jer je kao stečajni upravnik prvi likvidirao jedno od preduzeća iz sistema “Čajavec”, konkretno “Fizičko-tehničko obezbjeđenje” (FTO).
Državni kapital privatiziran je u preko 700 preduzeća ili banaka u RS. Od toga, 630 preduzeća je prestalo sa radom. Prisvojeni su milioni maraka, a nekoliko hiljade radnika je otpušteno. Revizija je urađena u 203 slučaja, 126 prijava proslijeđeno je nadležnim tužilaštvima, ali nijedan privatizacijski ugovor do sada nije poništen. Savo Ševaljević, predsjednik Komisije za reviziju, kaže da je privatizacija urađena pod pritiskom međunarodne zajednice i uz loša zakonska rješenja. Kao i njegov prethodnik Borislav Bijelić, ističe da Komisija nema velika ovlaštenja.
Prema podacima Specijalnog tužilaštva RS Komisija ovom tužilaštvu dostavila izvještaj o privatizaciji u 78 preduzeća. Istragom tužilaštva utvrđena je nezakonita prodaja državnog kapitala u 67 slučaja. U julu 2008. godine podignuta je optužnica protiv devet osoba. Postupak je vođen i završen oslobađajućom presudom Okružnog suda Banjaluka, koju je potvrdio i Vrhovni sud RS. Na ostalim predmetima još uvijek se radi.
Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata RS, ne očekuje ništa od Izvještaja Komisije. Kaže da se u svim dosadašnjim spornim slučajima radilo o nedostatku dokaza, što dovoljno govori o radu Komisije.
“Prosto, mi samo znamo da su radnici platili cijenu loše privatizacije, loših ugovora, nepoštivanja ugovora. To je ono što je činjenica, a da je neko odgovarao za to, ne, i ne mislim da će se nešto posebno desiti“, navodi Mišić.
Gavrilo Antonić, ekonomski analitičar:“ Privatizacija u RS omogućila je nekolicini pohlepnih ljudi da na lak i brz način dođu do velikog bogatstva. Pri tome, revizija nije dala nijedan slučaj poništene privatizacije. Umjesto toga dobili smo da je time, zapravo, potvrđena i cementirana ta nelegalna privatizacija.”
Političke elite u RS-u decenije odgovornost za tajkunsku privatizaciju koja je umjesto prosperiteta samo dodatno ubrzala ekonomski sunovrat RS kroz propast privrede i stvaranje armije nezaposlenih radnika već više od dvije decenije odgovornost prebacuju jedna na drugu.
Izdvajamo primjer Mladena Ivanića koji je u početnoj fazi privatizacije, kao lider PDP-a bio premijer RS. Danas iz pozicije opozicionog političara navodi : “Privatizacija i revizija djelo Vlade Milorada Dodika i političko kupovanje podrške glasača. Ova komisija nije nijedan jedini slučaj privatizacije stavila van snage niti je jedan slučaj političkih optužbi, koje su oni podizali, doživio pozitivan ishod na sudu. Sve je to popadalo i sve je to bila jedna prazna priča i ništa više od toga.”
Aleksa Milojević, direktor Ekonomskog instituta u Bijeljini i penzionisani univerzitetski profesor, tvrdi da je sve posljedica loših zakona i loših ekonomskih odnosa: “Prvo treba vratiti oteto. Kada imate kriminalni zakon onda najbolje kriminalni zakon prikriva kriminal. I tu se, već, krećemo u krug. Privreda je propala, narod osiromašio do beznađa. Jedna mala grupa povlaštenih enormno se obogatila i stvoren je jedan potpuni društveni i ekonomski bezizlaz.”
Decembar 2019. godine Vlada Republike Srpske smijenila je rukovodstvo Komisije za reviziju privatizacije državnog kapitala u preduzećima i bankama Republike Srpske. Kritičari se pitaju kakav je uopšte bio smisao osnivanja ove Komisije koja nije dala nikakve rezultate.
Trinaest godina od osnivanja, stavljena je tačka na rad, bolje rečeno formalno postojanje Komisije za reviziju privatizacije. Vlada Republike Srpske, koja je i osnovala ovu Komisiju raspustila je predsjednika i članove.
Razrješavaju se predsjednik, članovi Komisije i sekretar Komisije za reviziju privarizacije državnog kapitala u preduzećima i bankama: Ravijojla Simić Tešanović – predsjednica, Goran Maričić – član, Nenad Račić – član, Danica Vučković – član, Milorad Nedimović – sekretar.
Komisija je tokom svog mandata potrošila milionske iznose i stotine hiljada maraka kroz naknade revizorskim kućama. Procesuirano je oko 70 slučajeva sumnjivih privatizacija, međutim pravosuđe nijedan privatizacioni ugovor nije poništilo, niti je neko odgovarao.
Simić Tešanović, a što je gotovo pa neshvatljivo, u više navrata tokom svog mandata na čelu Komisije za reviziju privatizacije je isticala da je javnost pogrešno od Komisije očekivala da sudi, hapsi i poništava privatizacione ugovore, a da to nije bio smisao formiranja Komisije.
Trinaest godina od firmiranja Komisije ostale su samo pompezne najave i milionski troškovi plaćeni iz budžeta Republike Srpske.
ODBRANA NEODBRANJIVOG
Slobodan Ćurčić, bijeljinski privrednik i vlasnik preduzeća “Sloboprom”, koji je u privatizaciji postao vlasnik nekoliko objekata u krugu “Čajaveca” u centru Banjaluke, kaže da se mnogi poslovni potezi privrednika u RS pogrešno interpretiraju i stavljaju u kontekst pogrešne privatizacije i tajkunizacije.
“Tokom 2005, 2006. i 2007. godine kupio sam dio poslovnog prostora preduzeća ‘Rudi Čajavec’ i na toj lokaciji izgradio tržni centar u kome su zastupljeni svi poznati trgovinski brendovi. Izgradnja hotela nametnula se kao logična potreba“.
On naglašava da je bivši gigant “Rudi Čajavec” svoju proizvodnju svojevremeno organizovao na desetine lokacija u Banjaluci i okolini, da je nakon privatizacije ovaj bivši gigant imao 34 pravna sljedbenika, te da je danas deplasirano bivše fabrike, koje su zapošljavale po nekoliko hiljada radnika, stavljati u kontekst pogrešno izvedene privatizacije u RS. Ćurčić kaže da su sličnu sudbinu u vrijeme globalizacije doživjele brojne fabrike u Italiji i Austriji, te da niko od toga nije pravio poseban problem, prihvatajući taj proces kao logičan put kapitala i tržišnog razvoja. On ističe da je kupovinu poslovnih i kancelarijskih prostora “Rudi Čajavca”, kao što su to radili i drugi zainteresovani kupci, obavio u šest navrata tokom tri godine, da je sve izvedeno transparentno i da posjeduje šest validnih kupoprodajnih ugovora. Ćurčić kaže da ga je kupovina tog prostora ukupno koštala oko 20 miliona KM.
On je u krugu “Čajavca” otvorio i novi hotel “Jelena”, istog naziva kao što je hotel koji posjeduje u Brčkom. Kapacitet hotela sa četiri zvjezdice je oko šezdeset soba. Investirao je u hotel, tvrdi, oko 5.000.000 KM. “U ranijim fazama izgradnje tržnog centra omogućio sam zapošljavanje oko 200 radnika. S otvaranjem hotela, ta cifra se povećava ukupno na 350 radnika“, kaže Ćurčić.
EPILOG
Za bivše radnike „Rudi Čajavec“ je okončana priča i porazna slika nemoći sindikata u borbi sa sistemom u kojem postoji nedvojbena sprega vlasti i pravosuđa. Kako je proces privatizacije trajao gotovo 15 godina tako su i bivši radnici bili tokom tog perioda u drugačijem položaju. Radnici kojima je otkaz uručen do 2011. godine, prema navodima bivšeg rukovodstva ROS-a nisu ušli u program socijalnog zbrinjavanja radnika koji su zbog stečaja ostali bez posla, a koji je te godine počeo sa primjenom.
Za njih su godine radnog staža ostale nepovratno izgubljene. Na svojoj koži su to najbolje osjetili oni radnici/ce koji su u konačnici ostvarili pravo na starosnu penziju i koji danas primaju tek nešto iznad 200 KM (100 evra) penzije.
Ostalim radnicima Vlada je povezala radni staž, odnosno ispunila obaveze prema fondovima penzionog i zdravstvenog osiguranja. Obaveza da se iz stečajne mase isplate neizmirene plate radnicima nikada nije realizovana.
Na 84. 000 metara kvadratnih koliko iznosi površina kompleksa “Rudi Čajaveca” u centru Banjaluke danas više ne postoji nijedan proizvodni pogon. Tvorničke hale dijelom su i dalje devastirane, a dio ih je pretvoren u poslovnu zonu sačinjenu od trgovinskih centara, hotela i drugih vrsta ugostiteljskih i uslužnih objekata.
Kao vrhunac hipokrizije na samom pročelju bivšeg industrijskog kompleksa, u jednoj od upravnih zgrada danas se nalaze sjedišta skoro svih ključnih političkih stranaka u Republici Srpskoj. I dok se sa pročelja zgrade uz stranačke slogane koji obećavaju mir, jednakost, socijalnu pravdu i bolje sutra smiješe lica njihovih lidera, bivša armija radnika, bivšu Ulicu Braće Pavlića, kad god može zaobilazi u širokom luku.
Na sjećanje kada su svakoga dana s ponosom ulazili u svoju tvornicu ostala je tek vidno zapuštena spomen bista narodnog heroja Rudi Čajaveca po čijem imenu je tvornica i nazvana.
Dodatak:
U povodu 70. godina od osnivanja tvornice „Rudi Čajavec“ fotoreporter Slobodan Rašić Bobara koristeći višegodišnje profesionalno iskustvo u procesu istraživanja, prikupljanja i arhiviranja realizirao je 2020. godine izložbeni projekt „Preduzeće Rudi Čajavec“.
Iz brojne arhivske građe Rašić je predstavio fotografije, dokumenta, artefakte i svjedočenja bivših radnika „Čajaveca“ koji zajedno pričaju priču o osnivanju i razvoju ove tvornice koja je početkom 90-tih godina prošlog stoljeća zapošljavala 10, 5 hiljada radnika.
Rašićeva izložba svjedočanstvo je i posveta radnicima i radnicama koji su tvornicu razvijali, a zajedno s njom doprnijeli ekonomskom i društvenom prosperitetu, ne samo Banjaluke nego i Bosanske Krajine.
Prikupljeni i obrađeni izložbeni eksponati vrijedni su svjedoci vremena u kojem su nastali. Oni su istovremeno i značajan doprinos kulturi sjećanja i čuvanju od zaborava značajnog industrijskog i ekonomskog razvoja grada u vremenu SFR Jugoslavije.
_______________________________________________________________________________________________
Izvori:
http://www.podaci.net/_gBiH/propis/Zakon_o_reviziji/Z-rpdkpb03v0633.html
Godišnjak pravnog fakulteta banjaluka http://www.gfpn-au.com/sites/default/files/GFPN-8-8/Godisnjak%208-8-Dusko%20Medic.pdf
http://sgbl.banjaluka.rs.ba/rsg/klijent/listapropisa.php?pageNum_rsListaPropisa=151&totalRows_rsListaPropisa=7785&pismo=lat&propis=&select=&select1=
Verica Josipović, načelnica Odjeljenja za sređivanje i obradu arhivske građe u Arhivu RS)
https://www.banjaluka.com/drustvo/sjaj-i-bijeda-nekadasnjeg-rudi-cajevca-foto/
https://www.banjaluka.com/drustvo/razvoj-cajavca/
Autorka: Gordana Katana
