Banja Luka se često opisuje kao „grad zelenila“, a aleje zauzimaju posebno mjesto. To nisu samo drvoredi posađeni uzduž saobraćajnica; to su žile kucavice i pluća grada, njegovi svjedoci i hroničari. U njihovoj sijenci odrastale su generacije. Pod njihovim krošnjama odvijale su se ljubavi, svirale gitare, vodile rasprave, dešavali protesti i ratovi.
Ali, kako su te aleje nastale? Ko je prvi pomislio da Banja Luka, sa svojim prostranstvima, može postati urbana oaza?
Prve prave aleje, koje djelimično i danas žive, u Banjoj Luci nastale su u drugoj polovini 19. vijeka, u vrijeme austrougarske uprave (1878–1918). Austrougari su donjeli sa sobom evropski koncept urbanog planiranja, a jedna od njihovih vizija bilo je i ozelenjavanje gradova.
Predanje i arhivski izvori govore o jednom austrougarskom oficiru koji je boravio u Banjoj Luci a koji se odlučio da blatnjave i prašnjave gradske ulice ukrasi drvoredima.
Aleksandar Ravlić u svojoj knjizi „Banjaluka u prošlosti“ pozivajući se na Stojana Bijelića navodi “Da je Banjaluka, dobila ugled jedne zelenilom okićene varoši, kakvih će se malo naći u Kraljevini Jugoslaviji ima se zahvaliti razumevanju u velikoj energiji divizijskog generala barona Jelzona (F. M. St. Freiherr Von Jelson) kao komandanta ovdašnje XIII divizije”.
Kažu da je govorio:
“Ako ćemo ovde ostati godinama, onda bar da šetamo kao ljudi.”
Oficir je koristio vojnu radnu snagu, uz podršku lokalnih zanatlija. Kažu da je lično učestvovao u sadnji nekih stabala , u bijelim rukavicama, po vojnim propisima.
Najprije je organizovao sadnju desetina lipa i divljeg kestenja duž tadašnjeg Putnika puta (današnja Aleja Svetog Save), a zatim i duž glavne banjalučke ulice prema Trapistima. Ta aleja je bila najduža (oko tri kilometra).
Njegova ideja naišla je na odobrenje tadašnjih vlasti, a od 1885. do 1895. posađeno je preko hiljadu stabala u centralnim dijelovima grada.
Zašto baš lipe? Lipa je u srednjoevropskoj kulturi simbol mira, trajnosti i doma. U slovenskoj tradiciji, lipa je drvo pod kojim se rješavaju sporovi, održavaju sabori i svadbe.
Njihov miris u maju i junu ispunjava grad nečim što nije samo prirodni parfem, to je poziv na sjećanje, na vrijeme kad je neko odlučio da se grad ne gradi samo ciglom, već i sjenkom.
Oficir je, čini se, intuitivno znao da će grad s takvim drvećem dobiti ne samo hlad, već i duh.
Nakon Austro-Ugarske, i Kraljevina SHS, a zatim Jugoslavija, nastavile su tu tradiciju. Svaka vlast, bez obzira na ideološku boju, priznavala je važnost aleja. Nakon razornog zemljotresa 1969. godine, kada je grad obnovljen gotovo iz temelja, urbanisti su posebno vodili računa da se u Banjaluci zadrži što više zelenila.
Danas, u vremenu sve bržeg širenja betona, banjalučke aleje djeluju gotovo kao kontrakulturni simbol. One su opomena da grad ne može biti samo funkcionalan.
Danas u pojedinim alejama nestaju stari divlji kestenovi, iako se oni nalaze na najnovijem velikom grbu grada. Novom drveću koje nisu lipe i divlji kestnovi trebaće desetine godina da opet pravi sjenu i hlad.
Vjerovatno je problem u onima koji misle da je sve u ovom gradu na Vrbasu počelo sa Petrom Kočićem i banom Svetislavom Milosavljevićem.
Danas, banjalučke aleje nisu samo ukras. One su dio kolektivne memorije. Mnogi Banjalučani pamte prve poljupce pod krošnjama, šetnje sa porodicom, ili razgovore sa prijateljima na klupama ispod drveća.
Međutim, ove aleje se suočavaju s izazovima. Starost stabala, urbanizacija, saobraćajna zagađenja, pa čak i sječe zbog proširenja puteva.
Banjalučke aleje nisu samo drveće. Šetati njima znači hodati kroz vrijeme, među sjenkama prošlosti i nadama budućnosti.
