Biće da je tamo nekih godina „išla“ tv -emisija sa zadatkom da na popularan način približi proces privatizacije. U eteru „vaučeri“, „akcije“, „strateška privatizacija“ i još mnogo toga. U to vrijeme možda relativno (ne)poznate i (ne)razumljive riječi za zaposlene u nekadašnjim velikim privrednim preduzećima, fabrikama, tvornicama, ustanovama u kojima je još bilo „ostataka“ bivšeg socijalističkog sistema, dok je na fabričkim ulazima i kapijama nestrpljivo „cupkao“ kapitalizam. Većina preduzeća u nazivu je imala prefikse „državna“ i „osnovna državna“ vlast, koja je, u prilično devastiranim i bukvalno ogoljenim preduzećima, uglavnom „radila“ zbog održavanja procesa proizvodnje, gubici su bili veći od prihoda, radnici i zaposlenici su više vremena provodili na tzv. čekanjima nego što su ulazili u proizvodne pogone. O platama i ostalim naknadama iz radnog odnosa uglavnom se pričalo u prošlom vremenu. Iako pod (ne)zvaničnom kontrolom vlasti, pred očima preostalih relikata nekadašnje radničke klase, radnih ljudi i građana odvijao se još jedan „proces“ – bujanje kriminala, korupcije, javašluka…

Prije nego što obradimo kako je tekao proces privatizacije u banjalučkim preduzećima, fabrikama, tvornicama, evo nekoliko „blic“ napomena. Pominje se da je Banja Luka bila „snažan privredni centar, sa skoro 63.000 zaposlenih i razvijenom privredom, te posebnom industrijskom strukturom“. Mada su sjećanja ponekad (ne)sigurna, svi oni koji nemaju puno godina, ali dugo pamte, ustvrdiće da se u, na primjer, „Incelu“ broj zaposlenih kretao oko šest hiljada, „Rudi Čajavec“, složena organizacija udruženog rada, kroz fabričke kapije „gutala“ je od osam pa do čitavih deset hiljada radnika. Kada se tome pridodaju i ostala preduzeća sa više od hiljadu zaposlenih, gore navedeno imalo je svoju težinu. Ovome treba dodati i da su u gradu egzistirala i brojna druga preduzeća iz uslužne, zanatske, trgovačke djelatnosti, što dovoljno govori sa kakvim je kapacitetima banjalučka privreda ušla u proces privatizacije. „Kada Čajavčevi radnici dobiju platu, to se osjeti u cijelom gradu. Kompletan trgovačko-ugostiteljski sektor u tih nekoliko dana ostvarivao je dvostruko ili trostruko veće prihode od uobičajenih. Čajavec je hranio svaku četvrtu porodicu u Banja Luci…“, zapisano je u listu „Pravda“, razvojne organizacije sindikata „ROS –Čajavec“.

Kažu da je „Čajavec“ pao šapatom, veći dio pogona u „Incelu“ izgleda kao scenografija za snimanje filmova strave i užasa – u ovom nekadašnjem gigantu hemijske indutrije ostao je i radi samo „Celex“, koji i dalje proizvodi higijensko-papirnu konfekciju.“ „Fruktona“, “Mljekara“, Tvornica obuće „Bosna“, „Blik“, „22.decembar“, „Jelšingrad“ žive, ali samo u sjećanjima i pitanje je do kada. „Fabrika duvana“, jedan od rijetkih proizvodnih pogona koji je koliko-toliko „preživljavao“, faktički više ne postoji, dok se „Kosmos“, uz pomoć entitetske vlasti, bori za opstanak.

Proteklih godina potrošeno je mnogo vremena i papira koje je „pojela“ privatizacija da bi se utvrdilo šta se dogodilo sa banjalučkim preduzećima. Ondašnji socijalistički giganti „nisu se uspjeli prilagoditi novim ekonomskim trendovima i poslovanju“ – reći će vam nekadašnji radnici ovih preduzeća kada se o tome povede riječ, ali se takođe ne ustručavaju glasno i jasno poručiti – Prvo su na preduzeća i fabrike opljačkani, potom gurnuti u proces privatizacije da bi, nakon svega, uz blagoslov vlasti postali lak plijen za privatizacijsko-tajkunsku kliku, napominjući pri tom da se malo kome od novih vlasnika isplatilo ponovno pokretanje proizvodnje ili dotadašnje djelatnosti. Uglavnom, jedan od osnovnih ciljeva bio je dokopati se atraktivnog građevinskog zemljišta i poslovnih prostora. Na mjestima na kojima su bili proizvodni pogoni izgrađeni su stambeno-poslovni kompleksi, a upravne zgrade preduzeća sada „obavljaju ulogu“ privatnih fakulteta i univerziteta, diskoteka, folkoteka, svadbenih salona, salona namještaja i kućnih potrepština, tržnih centara sa brojnim radnjama i kafićima.

Nakon što se „mlijeko prosulo“, bilo je kasno sklanjati šerpu sa štednjaka – lamentirati i tvrditi da „sindrom kriminalne privatizacije nije zaobišao ni Banju Luku“. Famozni postupak revizije privatizacije kroz formiranje Komisije za reviziju privatizacije u Republici Srpskoj pokazao se kao totalno neuspješan. Komisija je potrošila solidnu količinu novca i vremena, a „rezultati“ rada su svedeni na „konstatacije“ kako u „pojedinim dijelovima procesa privatizacije postoji osnov sumnje da je bilo nezakonitosti“. Izlišno je govoriti i da pravosudni organi takođe nisu pokazali prevelik interes da se uključe u procesuiranje „postojanja osnova sumnje“, te da se nisu ozbiljnije bavili ni time da su radnici „Čajaveca“ prije 17 godina pokušali osporiti privatizaciju svoga preduzeća. Prema dostupnim podacima, prvo ročište po njihovoj tužbi, kojom su osporavali privatizaciju i tražili zabranu prometovanja imovinom i kapitalom „Čajavca“, održano je tek 2011. godine!?

Ekonomisti smatraju da su se rezultati privatizacije na kraju sveli na zanemariv finansijski efekat, postojanje brojnih afera, a da je nakon privatizacije stečaj bio glavni način za prestanak rada privrednih subjekata. Prema pojedinim izvorima (http://swot.ba/wordpress/privatizacija-u-banjaluci-katanci-otkazi-i- stecajevi) od početka „gotovinskih prodaja državnog kapitala u banjalučkim preduzećima, odnosno od 2000. godine do kraja 2014. godine, privatizovano je ukupno 131 preduzeće, ili 70,81 odsto ukupnog broja banjalučkih preduzeća predviđenih za privatizaciju (185)“.

Javna je tajna da su negativne posljedice privatizacije brojne. Privreda skoro da ne postoji, smanjen je broj zaposlenih u proizvodnji, povećan broj radnika u javnom i administrativnom sektoru, dok je još uvijek prisutan problem statusa radnika koji su u procesu privatizacije ostali bez posla. Teško je utvrditi njihov tačan broj, ali uglavnom se radi o osobama koje zbog svojih godina nisu interesantne novim poslodavcima, ali su premladi da ostvare pravo na penziju. Istina, jedan manji broj „sretnika“, nekadašnjih radnika i zaposlenika u banjalučkim preduzećima, uspio je izganjati niske penzije. Oni koji su ni tamo ni ovamo, svoju „egzistenciju“ potražili su na tržnicama i pijacama. Često se mogu sresti kako na tezgama prodaju robu „širokog asortimana“ i dok se, kako kažu, bave „legalnim švercom“, ponekad ispod tezge izvuku značke, zastavice, privjeske, plakete njihovih nekadašnjih preduzeća ne bi li tako zainteresovali nekog strastvenog kolekcionara da ih pazari.

No Comments

Odgovori