Sefadin Osmančević

Intervju vodila:
Gordana Katana

Facebook
Twitter
LinkedIn

Transkript intervjua

Na samom početku intervjua snimak pun šumova s povremenim pojavama zvuka mobilnog telefona

Gordana: Krenućemo od onog osnovnoga pitanja, kada se spomene Banja Luka, i danas dan, na šta Vas to prvo asocira?

Sefadin : Ljubav prema svomu gradu, u kom sam rođen, to me prvo asocira. U suštini i mamina i očeva porodica su iz Banjaluke, ovaj to me puno veže za Banjaluku, kao rodni kraj. Mjesto gdje sam rođen, gdje su mi roditelji rođeni i to je ono što me posebno i veže za Banjaluku. Grad koji posebno volim! Mislim da ovaj, ko realno ovaj da je jedan od najljepših gradva u Evropi, sigurno.

Gordana: Kako je bilo živjeti u Banjaluci osamdesetih godina?

Sefadin: Bilo je predivno živjeti u Banjaluci. I inače i u onoj našoj bivšoj državi Jugosloviji ipak taj sistem je bio koliko toliko uređen. Čovjek je mogao i da se školuje i da završava škole i da radi i da posluje, da ima neku perspektivu, neku budućnost i to je ono što je bilo osnovno. Znači ko je htio, ko je im'o neku želju da uspije, da napravi neki biznis im'o je priliku i mogao je. Znači i studirati i raditi i sve ono, pa imao je jednu slobodu, čak šta više (nerazumljivo od 00:01:24 do 00:02:12) imali smo slobodu kretanja, mogli smo spavat, putovat gdje hoćete. Moglo se dovoljno do para, da možemo putovati sad sadašnje stanje danas mnoga omladina ne može

sebi priuštiti, da ode, ono što se kaže da putujete po Bosni a kamol da putuje po Evropi, što smo mi mogli.

Gordana: Banja Luka se, dakle, prema Vašem mišljenju, zapravo nije razlikovala puno   od ostalih gradova u bivšoj Jugoslaviji.

Sefadin: Nije nije, to je jedan bio uređen sistem gdje gdje si u suštini imao ono što čovjeku treba, znači tu jednu i slobodu kretanja i ee šansu za posao i šansu za školovanje, tako da da bilo je ok.

Gordana: Kada ste prvi put osjetili da se Jugoslavija može raspasti? Da li Vas je neko upozorio …

(nerazumljivo od 00:02:20 do 00:02:25) … na, nemogućnost, mogućnost rata? Da li je bilo zapravo u Banjaluci kao gradu otpor tom mogućem ratu, na bilo koji način, mislim u smislu verbalnog odbijanja nekih aktivnosti, i vrijeđanja.

Sefadin: Pa jeste, samim početkom onog dešavanja u Sloveniji što je počelo, mnogi naši ovaj bar Bošnjaci nisu se odazvali, u rezervni sastav jugoslovanske armije, jel tad je već počelo osjetlo se to da vodi potpuno negčemu drugom, onda kasnije i sam sukob u Hrvatskoj gdje je većina Bošnjaka je napustilo jugoslovansku armiju,      (nerazumljivo od 00:03:04 do 00:03:17) čak šta

više i oficira muslimanske nacionalnosti napustili su jugoslavensku vojsku jel je ona otišla na jednu potpuno drugu stranu ne u onu stranu koja je u suštini bila i zašto je bila namjenjena. Sam

osjećaj u Banjaluci pred te same sukobe eto i pojavom tog nekog višestranačja pojavom ovih nekih nacionalnih stranaka SDS-a, HDZ, SDA Počela je to polako iako sama pojava samih tih stranaka mislim da nije bila uopšte neki preduslov za neki rat neki sukob. Mislim da je u suštini taj sami rat je nama uvežen. I on je bio vjerovatno čak šta više vjerovatno i neminovan jer mislim da ni čitavoj Evropi pa a mnogima nije odgovarala Jugoslavija kakva je bila, sa tom tolkom teritorijom i geostrateškim položajem, vjerovatno da mnogima nije odgovaralo i onda su oni iskoristili onu bolnu tačku (nerazumljivo od 00:04:07 do 00:04:21) koja se na ovim područjima pojavom Titove Jugoslavije možda donekle izlječila, a oni su je ipak probudili i onda je nastalo to što je nastalo.

Gordana: Jel’ se ipak i šta promjenilo nakon tih prvih izbora i sami ste kazali sama po sebi pojava tih stranaka sa nacionalnim predznakom koja je dovodla jelte do mobilizacije samo jednog nacionalnog korpusa da li je ona promjenila nekako, dobro osim tih političkih odnosa i međuljudske odnose, odnose na poslu, među radnim kolegama u komšiluku?

Sefadin: Pa je svakako, svakako jel čim vi pokušavate, hajde uzmimo jedan narod koji živi na jednom području i pokušavate se (04:58 – 05:06 – nerazumljivo) ti ljudi su da li iz nekog interesa… dal nekih svojih ideoloških, da je stvarno ideološki sukob…Šta je interesantna stvar? Interesantna stvar evo što smo za nas Bošnjake, da smo mi Jugoslaviju više svojatali nego mnogi Srbi, koji su kasnije u suštini sami sukob počeli kao gubitkom Jugoslavije, a njima mislim da je to bio samo određeni izgovor za stvaranje nečega potpuno drugog, nečega što im je nekad neko obećo dal tu neku veliku Srbiju, ovima veliku Hrvatsku, tako da mislim da su Bošnjaci možda najviše izgubili rastakanjem Jugoslavije. Izgubili smo veliki dio ljudi Bošnjaka, muslimana i u Sandžaku i u Beogradu i u Zagrebu.

Gordana: (nerazumljivo od 00:06:07 do 00:06:17) Kako je bilo na poslu, funkcionisalo li se…znači izbori su devedesete, nacionalne stranke pobjeđuju, ljudi se meškolje.

Sefadin: Oni neki ljudski odnosi nisu bili narušeni, što se tiče posla tu se funkcionisalo radilo se sve do otprilike kada je počeo u suštini taj sukob, taj otvoreni sukob Slovenija – Hrvatska (nerazumljivo od 00:06:31 do 00:06:42)… živjeli, gdje se počelo polako davat otkaze, ja sam u to vrijeme radio u Sarajevo osiguranju i našeg direktora bukvalno su izbacili sa posla i nama su koji smo dolazili ujutro na posao ko je god bio bošnjačke ili hrvatske nacionalnosti znači na vratima na porti rečeno da više ne dolazimo. Jednostavno tad u to vrijeme SDS je vladao u Banjaluci i oni su nametnuli svoja pravila, normalno držali su i policiju i sve ostalo i vjerovatno i vojsku i onda mi smo morali jednostavno napustiti radna mjesta.

Gordana: Zapravo time govorimo o tom čuvenom 07. maju 1993. godine.

Sefadin: Jeste, jeste, tad je jednostavno sve počelo, polako su ljudi svi dobijali otkaz, ostali su preko noći bez one osnovne ljudske egzistencije, bez onog osnovnog ljudskog prava, prava na rad, to je u suštini, ja mislim u roku mjesec dana zateklo sve Banjalučane koji nisu bili srpske nacionalnosti.

Gordana: A kako je na građane nesrpske nacionalnosti, Banjalučane, pa i one normalne, jel’, koji se nisu osjećali prevashodno Srbima, prema Vašem mišljenju uticalo (nerazumljivo od 00:08:03 do 00:08:04)… slično ono počelo se mijenjati odma’ imena ulica naselja, više nismo imali Mejdan, nismo imali Gornji Šeher, Šehitluke. Koliko je sve to uticalo?

Sefadin: Pa kako da ne, eto mi smo, što je interesantna stvar, eto bio sam ja, u neku ruku malo nešto politički angažovan. Pojavom tog višestranačja imali smo opciju tog nekog stvaranja nekog Starog grada gdje je napravljen jedan elaborat, ja mislim da ga je radio profesor Osmančević.

Gordana: Mislite na Opštinu Stari grad?

Sefadin: Opštinu Stari grad, da se formira u Banjaluci, čisto jer se vidjelo da će doći do određenih problema ako mi ne budemo imali taj neki svoj dio teritorije gdje možemo ta neka svoja prava braniti. Međutim, to je održano u dvorani Mejdan negdje pred sami rat. Gdje u suštini je nas vodila malo i euforija jel’, Banja Luka je inače grad koji je imao puno ljudi sa strane, koji su živjeli, dolazli u taj grad i gradili svoj neki život. Međutim, očito da su se osjećali možda malo i ugroženim i onda su počeli da prave problem jel’ i pokušavali su da budu oni ti koji bi vladali. I onda je normalna stvar, neki odgovor bošnjački je bio stvaranje te opštine Stari grad. Odrađena je ta neka Skupština i na tome se završilo, nije to ništa bilo ekstra. Ono poslije što se dešavalo i što su se mijenjale ulice, to je jednostavno da se jednom gradu oduzme identitet, upravo taj identitet koji je bio vezan za istoriju same Banjaluke. Nije Mejdan kao Mjedan ili Hiseta ili Gornji Šeher ime koje je nastalo od prije 20-30 godina ili 50, to su djelovi grada koji su datirali puno duže. Međutim, očito da je nekome bila namjera da sve te neke dijelove grada, odnosno ulica koji su označavali i obilježavali taj grad kao grad i Bošnjaka i Srba i Hrvata jednostavno su htjeli sklonit.

Gordana: Koliko je na Vas sve to lično uticalo? Mislim u onoj nekoj lično, emotivnoj ravni.

Sefadin: Pa, teško mi je bilo. A prva stvar što je čovjek svevjerovao, hajde da je to nekog privremenog karaktera, da će sve to proć. Interesantna je stvar, nas i uči, takav nam je svjetonazor, da pokušavamo sve nekim, kako bi ono mi rekli, nekim merhametom da će se riješiti, onda smo pustli, šutili smo, možda je i to jedna greška, ta naša šutnja, nije bilo neke reakcije, čak šta više nije bilo reakcije ni od strane neke stranke koja je u to vrijeme nešto preferirala u Bosni SDA, nije bilo reakcije čak ni od ovih lijevih stranaka neke reakcije, sve se to, dal’ je to bilo tol'ko pogubljeno il’ je to bilo prepadnuto tol'kim nacinalizmom koji su u to vrijeme Srbi imali. Vjerovatno je bilo tu i straha, a mislim da je bilo neshvaćanja uopšte šta se dešava.

Gordana: Nevjerice.

Sefadin: Nevjerice, jel’ nije mog'o čovjek vjerovati da je do juče gdje je sve bilo normalno, gdje si normalno išao na posao, gdje si normalno pio i sjedio i slavio rođendane, pio kafe i iš'o u posjete, a odjednom sve to postaje naopako. Mislim stvarno nešto što čovjek ne može sam sebi i

sad, i dan danas, kada čovjek vrati film ne može vjerovati da su ljudi u tako kratkom vremenu, šta je to tol'ko ideološki kod njih izazvalo da tako, preko noći, promijene stav i mišljenje, stvarno za nepovjerovati. 12:13

Gordana: Na početku rata, već ste kazali, bili ste zaposleni. Bračni status?

Sefadin: Bio sam neoženjen. Bio sam zaposlen u Sarajevo osiguranju. Eto, upravo ono što sam rek'o prethodno, znači, im'o je priliku ko god je htjeo da radi, mog'o je dosta raditi. Ja sam radio u Sarajevo osiguranju. Pored Sarajevo osiguranja, im'o sam dva štanda na banjalučkoj pijaci Tržnici, prodav'o sam italijansku i turku robu, odjeću i odjevne predmete, gdje sam zaposlio dva momka koja su se školovala.

Od 12:45 do 12:49 razgovor je prekinut zbog zvuka telefona.

Sefadin: Oko mog zaposlenja. Dakle, radio sam u Sarajevo osiguranju, im'o sam ta dva štanda, čak šta više, eto, pošto mi je brat bio angažovan u boksaškom klubu ovdje u Banjaluci, (13:05 – nejasno) i tombolu, tako da u to vrijeme sam radio na neka tri posla gdje sam stvarno dobro zarađiv'o. Jeste to se radilo skoro 12 do 16 sati dnevno, ali je čovjek mog'o sebi priuštiti mnoge stvari.

Gordana: Jeste li bili zadovoljni nekim svojim društvenim, socijalnim životom, izlasci, prijatelji?

Sefadin: Kako da ne. Kako da ne. Recimo, posebno, eto, Banja Luka je bila posebno poznata po disko klubovima, od Pećine pa ovamo Elektro, Rudi Čajevca, onda u Mejdanu onaj poznati, ne znam kako se zove, isto je bio dobra, u dvorani dole ispod, tako da je imala dosta tih disko klubova, čak šta više, u moje prijašnje vrijeme bio je disko klub u mjesnoj zajednici na Hisetima gdje se omladina skupljala. U nekom društvenom životu bavio sam se padobranstvom. Bio sam veoma uspješan, hajde recimo, vrlo uspješan padobranac. Kotir'o sam u Bosni i Hercegovini dosta visoko. Jedno vrijeme sam eto igr'o i fudbal gore u Vrbasu pa kasnije malo nešto sam počeo i u Borcu, međutim kasnije sam otiš'o što se tiče te sportske karijere u aero klub i vjerovatno moja neka želja je bila pred sami rat sam treb'o polagat za nastavnika padobranstva, im'o sam sve uslove u Vrsaru da polažem, međutim rat je to prekin'o. Prekin'o sam automatski skakati. Zadnji skok sam napravio negdje ‘91. godine, ja mislim, pred sami rat, ali vjerovatno bi me neki dalji život odveo u te vode neke nastavničke karijere u padobranstvu. Pored toga, ja sam studirao mašinstvo u Banjaluci do prije nego što sam počeo radit u Sarajevo osiguranju. Na drugoj godini sam prekinuo studije zato što sam imao dobar posao koji sam kasnije mislio u nekoj perspektivi nastaviti sa nekom višom školom da završim za nekog pogonskog inžinjera jer je to tad moglo se. Meni je falilo možda 5/6 ispita da budem eto i pogonski inžinjer. Međutim, sve te neke planove i sve to i ona dešavanja koja su se desila ‘92. su sve promijenila.

Gordana: I onda dolazi 7. maj ‘93. Kažete dobili ste otkaz na poslu. Da li je nakon toga uslijedilo i oni neki drugi vidovi torture, hapšenja, zastrašivanja?

Sefadin: Pa jeste. Evo konkretno ja sam bio osoba koja je u to vrijeme bila sklona toj nekoj vjeri, vjernik sam i tad je već počelo da se nazire ko dolazi u vjerske objekte, u džamije. Naveče je već bilo vrlo rizično dolaziti. Mi smo imali jedan kafić gdje smo se skupljali na Hisetima i već su tu počele određene racije, kontrole, policija je dolazila, non stop nas je kontrolisala. Poslije toga se pojavila i vojna policija gdje nam je tražila gdje nam je vojni raspored, tražila da li imamo uniforme. Znači počela je jedna lagana tortura i čak šta više kasnije su se pojavile određene grupe koje su baš onako pljačkale. Znači, već su bili gdje god su znali da ima, a imali su dobre informacije i gdje god su znali da ima ili para ili zlata, te su kuće bile baš na udaru.

Gordana: (17:05 – nerazumljivo) 7. maj ‘93. godine. Sefadin: Druge.

Gordana: Mi smo govorili o drugoj. Hajde vratit ćemo se. Maja ‘92. Vi dobivate otkaz. Godinu dana kasnije ruši se Ferhadija. Gdje ste bili u vrijeme rušenja?

Sefadin: Bio sam u Banjaluci. U vrijeme rušenja Ferhadije bio sam u Banjaluci i bilo mi je vrlo teško. To kad sam čuo ujutru da je Ferhadija srušena nisam mogo vjerovat jer nisam mogo vjerovati da će se dotle ići jer u Banjaluci nije bilo otvorenog sukoba. U suštini nije bilo nikakvog sukoba nit je bilo bilo kakvih organizovanih grupa da su mogli izazvati takvu reakciju. Međutim, (17:54 – nejasno) da je rušenje Ferhadije pošto mnogi Bošnjaci su tada bili u Banjaluci, nisu je napustili, bili su neutralni. Očito da je to bio znak da vi nemate ovdje šta tražiti. Ferhadija je ustvari bila, ja vjerujem, cilj da jednostavno se ukloni simbol jednog grada. Ferhadija je bila simbol grada i na taj način je nama rečeno, iako je dosta ljudi je ‘92/'93. godine već izašlo, posebno je otišlo za Beograd, odavde je transportovano vojnim avionima sa aerodroma dole u Aleksandrovcu, za Beograd, a iz Beograda su završavali gore po Švedskoj i po skandinavskim gradovima. To se debelo plaćalo. Znači ko je imo novca, on je automatski napušto Banjaluku. Onaj dio ljudi što je osto, što je bukvalno vezan za ovaj grad trpio je, ali Ferhadija mislim da je bila prekretnica, u suštini i meni je bila prekretnica da nakon toga nakon par mjeseci napustim Banjaluku.

Gordana: Život sa policijskim satom? Sefadin: Život sa?

Gordana: Sa policijskim satom.

Sefadin: Ah! To je onako nešto nešto posebno. Pazite, znate šta je najinteresantnije, čovjek je tad već počeo dobivati informacije šta se dešava po Prijedoru, po Ključu. Mi smo tad već imali izbjeglice iz Ključa, imali smo izbjeglice iz Sanskog Mosta, iz Prijedora, ljudi su dolazili, pričali su o raznim zločinima koji su rađeni po Sanskom Mostu, po Prijedoru, po Ključu. Jedna grupa ljudi je bila smještena u džamiji (19:40 – nerazmljivo ime džamije). Na žalost, kasnije su se vratili kući i ljudi su stradali na povratku. Kasnije je nama došla u džamiju na Hisetama jedna

grupa iz Kamengrada. To je bilo u decembru ‘92. (19:57 – nejasno) 150 ljudi. Eto, pošto smo mi bili tu pokušali smo da im nekako taj njihov izbjeglički život dok su bili smješteni u džamiji, Zahid efendija (20:10 – nerazumljivo zbog šuštanja), organizovali smo im i javnu kuhinju i organizovali da budu tu jer su ljudi jednostavno iz Sanskog Mosta došli tu (20:19 – nerazumljivo zbog prejakih šumova) sa vrlo malom djecom da bi to (20:22 – nerazumljivo) ta tortura da se vidi dokle to ide, jednu veče su ušli u džamiju, uzeli su jedno najmlađe dijete i rekli da će ga zaklati.

Gordana: Ko je ulazio?

Sefadin: Ulazili su maskirani, ali uniformisani ljudi sa maskama, tako su meni ovi ispričali. Oni su od njih tražili novac da bi ovi uspjeli skupiti njima (20:43 – 20:49 – nerazumljivo zbog jakih šumova), onda smo mi vidjeli da su ti ljudi posebno mlađi i te djevojke u opasnosti pa smo ih rasporedili po kućama, privatnim kućama, oni stariji su ostali gore u džamiji, ove mlađe smo rasporedili po kućama ko je mogo primit dvoje, troje, četvero da bi ti ljudi (21:08 – 21:12 – razgovor se prekida zbog telefona koji zvoni). ‘93. organizovano, (21:16 – nerazumljivo) su se autobusi i napustili su Banjaluku i kolko ja imam informaciju završili su u Travniku.

Gordana: ‘92. zima, zapravo već ljeto ‘92. Banja Luka ostaje (21:27 – nejasno) onda mjesecima bez električne energije, policijski je sat i Vi ste još uvijek sa roditeljima, kako bih rekla, i sestrom u Banjaluci. Kako se živi? Šta se radi u to vrijeme kada se oko devet deset uveče ne može do šest ujutro izaći iz kuće?

Sefadin: Jedna vrsta preživljavanja. Vako za primjer ću Vam navesti mi smo negdje rat dočekali pošto je otac u mene bio pekar zatekli smo rat sa možda 500 kila brašna.

Gordana: To je bogatstvo.

Sefadin: To je bilo jedno veliko bogatstvo. Već u zimu nismo imali ni kilogram i očeva porodica i mamina porodica (22:12 – 22:18 – nerazumljivo zbog jakih šumova), šta je u nas što se kaže ta neka…

Gordana: I kako ste se snalazili za hranu?

Sefadin: Eto, Merhamet, načelno Merhamet je bio ta neka svijetla tačka u svemu tome. Moja mama, pošto je radila kao kuharica profesionalna do penzije, zaposlila se u Merhametu u javnoj kuhinji na Hisetima. Otac, pošto je pekar, radili smo privatno jel otac je dobar majstor i išli smo raditi privatno. Ja sam radio u to vrijeme kod doktora Pušca, znači išo sam i čak šta više tu pekaru je uzeo jedan gospodin. Smijem li reći ime? Zelić koji je bio u vojnoj policiji i on je meni obezbijedio da ja mogu dolaziti u pekaru i za vrijeme policijskog sata. Imo sam propusnicu i radio sam u njegovoj pekari skoro, znači u toj ‘92. i tamo negdje proljeća, od ‘92. do ‘93. skoro 6 mjeseci, gdje sam uredno plaćan i uredno mogo uzeti hljeba kolko mi je trebalo za kuću tako da opet ta neka naša prednost bila što unutar porodice u to vrijeme smo svi nekako bili vezani za tu

neku šansu da smo ipak mogli raditi. Znači ja smo i otac išli u tu pekaru radit, majka je radila u Merhametu, sestra sticajem okolnosti pošto ima ime kakvo ima, mnogi nisu skontali da je muslimanka, radila je u Medicinskoj elektronici potpuno normalno, išla je na posao, niko je nije diro jel je to ime im nije bilo jasno i nisu bili sigurni uopšte da je muslimanka jer nisu znali, a da su znali vjerovatno bi dobila otkaz.

Gordana: Kazali ste da je rušenje Ferhadije zapravo bila jedna od prelomnih tačaka koja Vas je opredjelila. Kad ste napustili Banjaluku?

Sefadin: Ja sam Banjaluku u avgustu ‘93. napustio. Da Vam kažem bilo je pokušaja i u februaru te godine kad su išli ovi iz Sanskog Mosta da idem s njima, međutim, na insistiranje mame i da joj ne pokvarim nisam otišao, al’ sam joj reko da smo svi u opasnosti i da treba da idemo i ja sam onda u avgustu ‘93. poslije onog konvoja koji je gore stradao na Korićanskim stijenama, mislim da je to bio prvi konvoj iz Banjaluke koji je poslije tog (24:54 – nejasno) je bilo…

Gordana: U Travnik ste…?

Sefadin: Baš ono van pameti da se čovjek usudi na tako nešto, ali ja sam jednostavno… Gordana: Jeste li znali da je došlo do zločina?

Sefadin: Pa pričalo se po Banjaluci onako između, ali nije se… ali pazite, kad se priča o zločinu u to vrijeme i kako se to prenosi, sve se to mislilo da to nisu te tolke brojke, da je to nešto malo, da je to par ljudi, da je to, ali kasnije kad sam došo u Travnik, shvatio sam da je to bio egzodus jedan da to nije bilo uopšte par ljudi, jel smo mi… šta je, kakva je struktura bila u Banjaluci specifična. Banja Luka je ipak nije ni velik grad a nije ni mali. Recimo pazite sad i kad se desi u normalno doba pa se neko potuko ili pobio na Starčevici izgleda vam neukusno. Nakon par dana to vam se desi na Hisetima ili recimo u Budžaku. Eh, u to vrijeme tih laganih pritisaka na Bošnjake mi smo imali slučajeve na Grabu jedna izuzetna osoba, jedan Imamović koji je ubijen pa onda jedan Avdo (26:05 – nerazumljivo prezime) u Novoseliji isto ubijen. Sva se priča svodila na to naišo pijan srpski vojnik. I ovamo je bio srpski vojnik pijan i tamo, međutim kasnije se ustanovilo da se to ciljano išlo na te ljude. Posebno, Imamović je u to vrijeme radio u islamskoj zajednici, Avdo Bogda (?) je bio osoba koja je bio onako jedan osoba koja je imala tu harizmu. Bio je čovjek koji je radio u onom sistemu socijalističkom u mjesnoj zajednici gore u Novoseliji, sklonjen je. Sklonjen je. Ubijen je bukvalno. Onda recimo ove imućnije porodice koje su stradale. Posebno imamo tu Skendera, a svi su ti slučajevi se dešavali sporadično. Evo naš glavni imam je stra… imam naše džamije ubijen je tri ulice od džamije.

Gordana: Na Zelenom mostu?

Sefadin: Jeste, kod Zelenog mosta. Poslije obreda krenuo je svojoj kući biciklom. Ja sam to veče bio s njim kad je nađen i kad je ubijen. Rečeno je da je to neka nepoznata osoba. Čovjek koji je uvijek nosio dokumente ne može biti nepoznata da bi brat otišo i našo ga gore u mrtvačnici na

Paprikovcu. Metak je bio u čelu. Znači, nije ni slučajno strado ni to neg je namjenski ubijen. Posebno kasnije kad je sami taj otvoreni sukob kreno što su vodili ljude ove i viđenije ljude na radnu obavezu. Tu je bio i doktor Sefić i masa tih ljudi poznatih Banjalučana koje su jednostavno htjeli da ih ponize i angažovali su ih kao radnike u Čistoći, a ove mlađe su tjerali gore na radnu obavezu. Eto sreće neke u cijeloj toj priči dosta naših ljudi nije završavalo na Manjači ko što je, recimo, Prijedor, Sanski Most, al’ je završavo u Malom logoru. U Malom logoru su bile posebne strukture pošto je par mojih rođaka završilo tamo koji su dolazili kuću od glave do pete bukvalno crni, crno tijelo, tol'ko su bili premlaćivani. Ja sam imo jednog kolegu koji je bio medicinar, da bi im dao inekciju protiv bolova, tražio komad zdravog tkiva da bi mogo da im da inekciju protiv bolova. Mislim, to je bilo nešto strašno za pogledat. Admir Begović, Enver… Enver Bulić…njih dvojica ja mislim da u životu nisam vidio da neko može biti na onaj način premlaćen. Oni su mi ispričali to iskustvo šta su tamo doživjeli u tom Malom logoru da bi kasnije sticajem okolnosti moj otac koji je tad imo oko 66/67 godina, isto doživio i prošo torturu dva puta u Malom logoru i sticajem okolnosti raj rad njihov u pekari gdje je radio i tu je doživio torturu jer gazda… ušli su kad gazde nije bilo i njega su pretukli, gurali mu pendrek u usta, tukli ga po tabanima, tako te neke sisteme, ja ne znam gdje uopšte… Treba čovjek bit dobro poremećenog uma da bi mogo svatit uopšte taj sklop mentalni da može neko tuć osobu od 66/67 godina na taj način.

Gordana: Put do Travnika.

Sefadin: Put za Travnik, da Vam kažem, ja sam za svoj put za Travnik dao 250 maraka i to na crno. Bukvalno sam izašo u Travnik zatrpan torbama. Nisam, znači, išo legalno jer da bi otišo legalno…

Gordana: U autobusu zatrpan?

Sefadin: Jeste, ja sam sjedio u autobusu gdje su ozada bile torbe i bukvalno sam sjedio skroz tako (30:06 – nerazumljivo), ja sam imo samo tu jednu malu rupu da bi bukvalno mogo disat da bi izašo u Travniku. Kad smo došli gore na Vlašić gdje je ta bila razmjena, uzeo sam dvije torbe, prešli smo u kamione odma na toj liniji razgraničenja i ušli u te kamione one male tamiće, većina ljudi, nije bilo tu autobusa i krenuli za Travnik.

Gordana: U tom trenutku da li je opcija bila otići u Armiju BH boriti se za svoju zemlju ili je samo opcija bila izaći u Banjaluci, odnosno da li su Vas mobilisali ili ste dobrovoljno?

Sefadin: Da. Jel’ iskreno? Gordana: Iskreno.

Sefadin: Iskreno da Vam pravo kažem, gledajući one izvještaje što smo imali, imali smo jedan mali radio na Hisetima pa tranzistor gdje smo mogli čuti šta se dešava u tim samim sukobima i armije i svega što se dešava, armije Bosne i Hercegovina, želja mi je bila, ne znam zašto, da idem u Sarajevo i da branim Sarajevo jer sam svatio da je Sarajevo nešto ako ostane da ćemo

opstati i mi u Bosni kao Bošnjaci jer je Sarajevo bio jedan veliki koncentracioni logor i onda želja mi je bila da idem tamo da ga branim, to Sarajevo pošto sam znao i tamo nekih ljudi koji su iz Banjaluke. Moj pravi cilj izlaska, u suštini, je bio Sarajevo, međutim, sticajem okolnosti kad sam došao u Travnik, vidio sam da ta borba neka za svoju zemlju, za svoju neku slobodu da se može ostvariti u Travniku i osto sam i bio sam dobrovoljac Armije Bosne i Hercegovine. Nije nikakva bila ni prisila ni ništa jer ja sam smatro da je to neka moja moralna obaveza. Nisam Vam reko prije, al’ eto mogu Vam reći, ja sam imo priliku dva puta prije toga izać iz Banjaluke, imo sam ponudu od Islamske zajednice da izađem u Maleziju. Eto, pošto sam bio jedan od mlađih osoba koja je bila pri odboru Islamske zajednice, odbio sam. Drugu ponudu sam odbio da odem sa kolegicom u Njemačku. Imo sam jednu ponudu za Švedsku, međutim ja sam uvijek osjećo da ja imam i sad mislim da sam imo tu neku moralnu obavezu. Kakvu moralnu obavezu? Sam sam ja sebe tu preispitivo. Šta je to što je mene… Čovjek može svašta podnijet. Može podnijet da vas neko premlati, al’ da vas otjera, mislim da je to neko najveće poniženje koje čovjek može doživjeti i uz to da su me ubili, ubili su me, da su me pretukli, pretukli, ‘ajde, udari te na jednu stranu, ti se okreneš i udare te i na drugu. Vjerovatno je čovjek to negdje zaslužio, al’ međutim, da te otjera iz tvog grada, da ti ne da da živiš u svom gradu, to je jedno veliko poniženje. E upravo iz tog razloga ja sam uvijek… kako… evo i to sam razmišljo. Recimo, ne zamjerim ja mnogima koji su otišli, da me ne svate pogrešno, velika je sstvar danas-sutra kad ja svojoj djeci reknem da sam ja svoju moralnu obavezu ispunio. Zašto? Moje dijete, nebitno je, ja sam mogo otić u Švedsku, u tu Maleziju, mogo sam oženit Šveđanku, mogo sam otić i nać našu djevojku iz Bosne, ali kako bi ja našoj djeci objasnio da je mene nekad neko neke ‘93. istjero iz moje države, iz mog grada, iz moje kuće. E taj dio ja jednostavno…

Gordana: A da niste ništa uradili.

Sefadin: A da nisam ništa uradio. Ja jednostavno, moj mentalni sklop to nije mogo svatit. Neki to mogu šta je to… al’ ja jednostavno… sutra kad bi se opet desilo, sutra bi isto uradio, mislim. I taj mentalni sklop je u mene takav kakav je po pitanju mog života i svega, ja jednostavno ne mogu drugačije razmišljat, jel’ sam bi se sebe stidio da sam otišo, a da nisam ništa pokušo uradit. Eto, to je ono što je meni bilo motiv, jel'… Jednom prilikom, evo to ću Vam reći, to je bila interesantna stvar kad su došle te izbjeglice iz Ključa pa je jedan od tih starih ljudi, ja sam ga obilazi nako i ja njega pitam ko starijeg, tad sam ja imo nekih svojih 27 godina i pitam ja njega hoće li Evropa reagovat da ovo što se dešava u Bosni, u Jugoslaviji, on je pogledo mene i nasmijo se i reko mi je ovako – Slušaj, sine, niko neće doći i (35:16 – nerazmljivo) svoje gaće za tuđi račun i tad sam to svatio šta mi je tjeo reći da ipak ne može nama niko donijet našu neku slobodu, neki mir bez nas samih. To je fakat.

Gordana: Gdje ste dočekali kraj rata?

Sefadin: Kraj rata sam dočeko u Travniku, u suštini, u Sanskom Mostu. Tad sam bio pripadnik 7. korpusa.

Gordana: To je period velike ofanzive?

Sefadin: Velike ofanzive, jeste. Znači, Travnik mi je bio, od ‘93. do ‘95. sam bio u Travniku, ‘95. sam prešo u Ključ i u Sanski Most, na područje gdje je operiro 5. korpus. Ušli smo u Sanski Most, bila je namjera da se krene prema Prijedoru, prema Banjaluci, međutim u to vrijeme je potpisan Dejton, to je sve stalo i ja sam osto živjet u Sanskom Mostu.

Gordana: Kad zasnivate porodicu, vlastitu porodicu?

Sefadin: Porodicu zasnivam, ovaj, u toku rata mi nije palo na pamet zato što je rat nešto što je zlo i što čovjek ne može ako imalo razmišlja da razmišlja da se ženi, da stvara porodicu, a da sutra ne zna hoće li imati i preživjeti i hoće li imati šta jesti. I nije mi palo na pamet. Nažalost, mnogima jeste, ali ipak… Onda sam ja tek ‘97. godine, poslije Dejtona, eto kad je potpisan, dvije godine formiro porodicu.

Gordana: Kazali ste porodicu niste ni imali namjeru zasnovati, prošao je rat, bili ste u Sanskom Mostu, vjenčali ste se, kad ste prvi put došli u Banjaluku?

Sefadin: Prvi put sam došo u Banjaluku ja mislim (37:22 – 37:43 – potpuno nerazumljivo zbog pozadinskih šumova) ja sam te ‘98. sa suprugom (37:44 – 37:46 – potpuno nerazumljivo zbog pozadinskih šumova) u Banjaluku. To mi je bio prvi moj dolazak poslije rata, poslije izbjeglištva.

Gordana: Kakvo je to bilo iskustvo? Sefadin: Kakav je bio doživljaj?

Gordana: Doživljaj, iskustvo.

Sefadin: Pa, eto, da Vam kažem vrlo interesantan. Tad smo, znači, iz Zagreba krenuli i krenuli smo na Gradišku i sticajem okolnosti i pošto je bilo i to malo dijete i to, u mene je supruga tada vozila auto i to i mi smo ušli na Gradišku na granicu. Rekli su odemo tamo u jednu sobu da se prijavimo. Imali smo, znači, papire iz Sanskog Mosta – lične karte iz Sanskog Mosta, pasoše iz Sanskog Mosta, pitali su nas gdje idemo, zašto idemo, kud idemo. Ja sam njima objašnjavo da smo mi ljudi iz Banjaluke, da imamo tamo porodicu i da nam je otac bolestan i da ga idemo posjetiti, a onda su pitali zašto dolazimo iz Gradiške, zašto nismo došli iz Sanskog Mosta da bi im objasnio, eto, kolko ću se zadržati. Znači, to je bilo onako pošto mi je žena bila pokrivena, nosila je, znači, mahramu. Ovaj jedan je komentariso kad je vidio da vozi…

29:02 – 39:07 – razgovor prekida zvuk mobilnog telefona Gordana: Prođoste li vi čuvenu granicu?

Sefadin: Pa, eto, kažem, čak je bio i jedan komentar kao vidi, kaže, bula vozi, a ja sam reko i vozi i gazi, jel’ ja jednostavno nisam taj tip koji se baš nešto puno boji. Poslije mi uopšte nismo

otišli kući nego smo odmah otišli u bolnicu na Paprikovac jer smo znali ako odem gore da mi mama neće dati da odem da vidim oca i kad smo ušli na Paprikovac u bolnicu i sišli, znači, izašli iz auta ja i supruga i krenuli gore da posjetim oca imo sam osjećaj ko da sam došo sa Marsa jer su me tako gledali vjerovatno, ne znam zašto.

Gordana: Amela nije htjela, nije skinula…?

Sefadin: Nije. Supruga je bila onako pokrivena i mi smo krenuli gore, ovaj, doktor poznati kardiolog…

Gordana: Goronja?

Sefadin: Jeste. Jeste. Kad sam ušo njemu u kancelariju sa ženom i on je čak bio u šoku jer nije vjerovo da je neko tolko lud da dođe. Ja sam pito za oca. Čak mi je otac reko – Koji ti je vrag, što si došo tu? (40:23 – smijeh) To je je jednostavbo bilo jače od mene – došo sam, posjetio ga, vidio ga što mi je najbitnije bilo. Taj sam srčani udar je bio lakšeg oblika, neki dijafragmalni, gdje je otac nakon nekih petnestak dana izašo iz bolnice. Eno ga, fala Bogu, još je živ i zdrav. I tako.

Gordana: Vi ste dio vremena nakon toga proveli u statusu raseljenih lica u Sanskom Mostu. Sefadin: U statusu?

Gordana: Raseljenih.

Sefadin: Jest.

Gordana: Kada je donjeta konačna odluka da se vratite? Supruga Vam je Banjalučanka, jel’ tako?

Sefadin: Jeste, supruga je Banjalučanka. Da Vam kažem i to je vrlo interesantno, eto bio sam u Travniku, bio sam to, imo sam prilike da se ženim i sa drugim djevojkama, međutim, uvijek sam imao u glavi želju da se vratim, a da bi se čovjek vratio išo sam onom varijantom beri cvijet iz bašče svoje pa sam reko ako se budem ženio, oženit ću se sa Banjalučankom. Baš iz tog razloga da me ta moja želja za povratkom ne odvuče. Da je to Travničanka, vjerovatno jedan dio nje bi uvijek vuko na Travnik, da je Sanjanka u Sanu, ovako našo sam, eto, poznavo sam je i prije rata i suprugu i njemu porodicu tako da sam sazno da se nalazi u Zagrebu, preko nekih ljudi dobio sam broj telefona, otišo sam u Zagreb, zaprosio je. U Zagrebu smo se čak šerijatski i vjenčali, u Sanskom Mostu smo obavili ovo redovno opštinsko vjenčanje i da bi, eto, hvala Bogu, stekli i troje djece imamo i živjeli smo u Sanskom Mostu, znači, skoro petnest godina. Prva neka želja za povratkom se pojavila 2006. godine. Firma u kojoj sam radio, firma i prije rata u kojoj sam radio, Sarajevo osiguranje, trebala je otvarat ovdje filijalu 2006., trebo im je neko sa iskustvom da to sve pokrene i ja sam se ponudio u želji da se vratim. Međutim, nismo mogli dobiti dozvolu. Nismo tad dobili dozvolu 2006. da bi tek 2009. dobili dozvolu. 2009. ja sam se prvi sam vratio i putovo sam nekih skoro blizu godinu dana na relaciji Banja Luka-Sanski Most i onda je i

supruga kad su djeca završila te svoje školske obaveze, 2010. u junu je ona došla i eto od 2010. smo kao porodica u Banjaluci.

Gordana: Koliko je sam rat promijenio Vaše gledanje na život? Koliko se on odrazio na Vaše okruženje i radi sve ono što njega prati, jel’?

Sefadin: Šta je u mene sreća? Ja u ratu nisam otišo mlad. Ja sam u rat otišo ipak sa 27 godina i bio sam formiran kao ličnost i same te posljedice neke ko što su se dešavale, nažalost, momcima koji su otišli puno mlađi, gdje imaju problema sa tim postratnim sindromom, na obe strane, znači nebitno je to jer taj postratni sindrom nije nikoga u suštini štedio pa čak šta više nije štedio ni civile jel’ to je bilo nešto strašno i glad i to. Vjerujte Vi da su ljudi u ratu znali za kilogram brašna preći po 50 kilometara pješke i sama ta patnja kod ljudi je kasnije vjerovatno kasnije u tom periodu teškoća traje, nije izazivala, al’ su osjetili, ostale su posljedice traume. Moje to neko psihičko stanje i sama posljedica rata nisu ostavili na meni trag, jel’ jednostavno ja sam već tad bio formiran kao ličnost. A šta je specifičnost rata? Ljudi pokažu pravo lice. Kolko je on i dobar i loš. Pokaže kolko u čovjeku ima ono što se kaže dobroga kao dobroga, a kolko ima i lošega. Posebno šta je tu što se mnogo mnogo manipulisalo sa tim ljudima. U to vrijeme u tim sukobila kojom relacijom i kojim linijama dolazilo je tu raznih droga i raznoraznih i alkohola, koji je činio normalno kod tih ljudi određene reakcije i izazivalo neka devijantna ponašanja, međutim, ja sam sticajem okolnosti, hvala Bogu, s tim nisam imo problema, čak šta više u to vrijeme nisam bio ni pušač. Bio sam čovjek koji se bavio sportom aktivno tako da sam moja prva cigareta u suštini je bila tek poslije rata da sam počeo da pušim. Jedino što možda smatram da je to pušenje u mene u stvari u suštini bilo posljedica tog rata, a ovo ostalo iako se trudim još, hvala Bogu, još uvijek sam na nekoj kutiji cigareta dnevno, a valjda ću i to prestat. Vjerovatno da hoću.

Gordana: Da li danas evo kad sagledavamo realnost Bosne i Hercegovine Vi kao čovjek (46:07 – nejasna riječ) vjerujete da mi kao društvo, mislim da mi kao građani možemo promijeniti društvo, državu nabolje, mislim mijenjati je?

Sefadin: Mislim da možemo. Znate zašto? Evo sad ću ja Vama reći. Ja sam zadržo ta stara prijateljstva koja sam imo i sa ljudima kolegama druge nacionalnosti, prijateljima, nisu kolege nego su prijatelji, koji su išli sa mnom i u osnovnu školu, koji su išli i u srednju školu, koji su išli i na fakultet još uvijek sam u kontaktu posebno sada kad sam se vratio, pijemo kafu, razgovaramo. Vrlo rijetko se dotičemo te… u početku smo se doticali tih ratnih tema i dešavanja, međutim, moje mišljenje kako kažu da je svima ovo prelilo čašu. Šta je fakat? Fakat je jedan da ni Bošnjacima ni Srbima ni Hrvatima unutar naše Bosne i Hercegovine nit će nama Turska dati hljeba, nit će njima Srbija dati hljeba, nit će onima dat Hrvatska hljeba i mislim da ljudi to polako svataju. Nažalost, mnogi su bili u tim auforijama da imaju te neke matične države. Znate kolko oni njima trebaju? Ko što i mi nekome trebamo. Onolko kolko im treba neki glas ili da poguraju neku ideju il’ ne znam ni ja šta već, al’ u suštini jedan Srbin iz Banjaluke kad ode u Srbiju on je Bosanac, jedan Hrvat kad ode u Hrvatsku, on il’ je Hercegovac il’ je Bosanac, isto tako jedan Bošnjak on je Bosanac i mislim da, ne kažem ja mi trebamo sad nekome nametat tu

neku bosansku naciju, ali mislim da ljudi ipak treba da svate gdje žive i kako i na kraju krajeva nismo od juče, ne živimo od juče, mi živimo hiljadama godina zajedno. Živimo zajedo i za vrijeme Osmanskog carstva, za vrijeme Austro-Ugarske, znači i za vrijeme kraljevine i za vrijeme Titine Jugoslavije uvijek smo živjeli zajedno jedni pored drugih. Evo, nisam Vam to spomenio, moj amidža je bio direktor Beograđanke i živio je u Beogradu i žena mu je bila Srpkinja. Moja tetka je, Hasija, dijete iz te neke, eto mi je tretiramo kao neka komunistička porodica, partizanska, cijelog života bila član komunističke partije Jugoslavije, cijelog života je bila direktor, muž joj je bio Srbin iz Kraljeva i to brat od generala Aksentijevića, koji su isto doživjeli jednu šokantnu stvar u toku rata. Moja sestra je udata i radi kao defektolog u Beogradu. Znači, mi smo okrenuti jedni prema drugima i živili smo zajedno i bilo je tu ljubavi, bilo je tu svega, a uvijek poštovali jedni druge. Eh, sad, šta je problem, problem je, šta je problem, problem je što smo mi sami sebe prestali poštivat. E tu je problem. Problem je što i Srbi i Hrvati i mi u Bosni još uvijek ne možemo izdefinisati svoj vlastiti identitet. E tu je problem. Dal’ to politika radi radi svoj dio posla, al’ mislim da to polako… Eto, neki dan sam čuo jedan komentar pa mi je bio simpatičan na utakmici na Borčevom stadionu gdje sad ima i Bošnjaka koji igraju za Borac neki je iz Sarajeva startovo na Bošnjaka u Borcu, on je viko ne diraj nam našeg Turčina, što je bilo smiješno, pola stadiona se smijalo tome. Mi se svojatamo, u suštini tako i jest, tako smo i živjeli cijelog života. Ja sam se, eto počeo sam tu temu, sa tim svojim prijateljima, evo imam kolegicu gdje njen brat, rođeni brat, koja je išla sa mnom u školu, strado u toku rata negdje oko Orašja. U jednom momentu u jednom razgovoru je pitala mene – Šta je moj brat tražio na Orašju? E to je ono što…

Gordana: Mislite to je ona baza na kojoj se može mijenjat ovo društvo?

Sefadin: To je ona baza na kojoj se (50:52 – nerazumljivo). Na kraju krajeva, trebamo sami sebi postaviti pitanje, svako od nas, ko je od koga bio ugrožen u Bosni? Koga sam ja to ugrožavo u Banjaluci? Ko je mene to ugrožavo u Banjaluci? Znači, sve je to nekako uvezeno, iscenirano, od tih nekih pijanih vojnika koji su ubijali do tih nekih bandi koji su pljačkali. Mislim, činjenica i fakat je da su najviše ljudi u toj početnoj fazi rata angažovani iz tih zatvora gdje u suštini u Jugoslaviji su bili označeni ko kriminalci. Međutim, da li je to bio neki projekat koji ja ne vidim unutar Bosne, te neke podjele, te neke ideje velike Srbije, velike Hrvatske, al’ mislim da taj naron, naš narod koji živi ovdje, mislim da nije ničim zaslužio bez obzira o kome se radi. Nit je to zaslužila ova moja kolegica da nema brata, nit je moj kolega zaslužio isto da nema brata, ni mnogi Bošnjaci da su izgubili djecu, žene, sinove, ničim jel’ mi smo uvijek bili kako kažu, ja imam običaj reć mi smo uvijek bili za račun nečega. Prvi put smo tad u toj prilici, pazite, ima tu, ne znam kolko je to sad iz, ima tu stvari koje je možda i politika odradila i da mi nismo bili svjesni. Mislim da je tu moglo se puno više uraditi da se sam sukob spriječi. I mislim da je trebalo uraditi sve pošto poto i bez obzira na cijenu da se rat u Bosni ne desi, jer ko god je bio svjestan i ko god je znao šta se dešavalo u Drugom svjetskom ratu je trebo pošto po to spriječiti sukob po cijenu i neke okupacije, po cijenu… Jer, pazite, šta se desilo. Imali smo egzodus od 2 miliona ljudi, milion ubijenih. Mislim to je nešto što… pitanje cijene toga, a onda već kad se

krenulo u to, ako je čovjek već vidio da je to neminovno, onda je trebo da kaže e dobro, ako je to tako, hajde dajte neki… bar neki taj bošnjači miljet trudio se da to ide ipak u nekoj priči nekog još uvijek bratstva i jedinstva. Međutim, druge strane to nisu prihvatale. Mislim da je to suština problema.

Gordana: Kako vidite svoju budućnost – Vas, porodice, društva?

Sefadin: Sad momentalno u Banjaluci? Kako je vidim? E sad ću Vam ja reći. Eto, ja sam sticajem okolnosti u Sanskom Mostu petnaest godina živio po kirijom i uredno platio kiriju jednoj porodici ovdje u Banjaluci, u Srpskoj, znači, devet godina sam plaćo kiriju, kasnije sam nešto sebi bio i riješio stambeno pitanje. I onda sam došo u Banjaluku. Eto, riješio sam i to. I ovdje sam riješio stambeno pitanje. Imam tri ćerke koje se školuju. Svoju budućnost vidim i svoje supruge u ovom gradu, eto, da ćemo dočekat taj neki svoj kraj života. Kako ga vidim poslije ovog mog radnog statusa kad pređem u neke te svoje penzionerske dane, vidim nas, ako Bog da, da imamo neki dulum i po dva zemlje gdje ćemo lagano nas dvoje čačakat i imat neki plastenik i pored penzije, malo još živjet od toga. Za dušu, što bi se reklo. Dobro, ima čovjek i nekih želja i toga da odradi prije toga svega i vidim normalno da toj svojoj djeci obezbijedim tu neku egzistenciju. Da završe škole, ako Bog da, da nađu sebi kakve muževe, a da im kažem da idu iz Banjaluke ne pada mi na pamet, jel’ bi onda pogazio svoj taj neki, to svoje neko pravilo jer vrlo je bitno da osoba zna odakle je i kakvo je korijenje. Svaka biljka u svakoj zemlji ne raste. Isto tako ti je i kod nas, bar ja tako i tako me odgajalo. Prije nego što ću krenuti iz Banjaluke, moj roditelje je, moj otac je ovako reko – Mene mogu odvesti vezanog ili mrtvog, a isto to je i moja mati rekla pa sam ja njih onda pito otkud vam to, zašto taj stav jer su doživili što su doživili, onda je moja mati ovako rekla – Ja volim ovdje kamen nego negdje kad bi mi neko dao čitavu državu. A moj otac mi je reko – Ja sam jendom u životu bio muhtač, potrebit nekome, i više nikad. I onda sam ga pito o čemu se radi. Otac mi je ‘43. bio izbjeglica u Jajcu, znači moro je napustit Banjaluku pošto je eto partizanska porodica pa su rekli ko god ima u Partizanima nekoga da će ih pobit, onda je njegova mati sa dvije sestre i sa njim izbjegla u Jajce i bili su devet mjeseci u Jajcu. Tad je reko da su bili muhtači, znači bili su potrebiti nekome i reko je – Sine, ideš iz Banjaluke i trudi se da ne budeš nikome muhtač. E ta riječ mi je uvijek ostala u sjećanju i dan danas i svojoj djeci uvijek govorim nemojte ni od koga, morate biti, kako kažu da čovjek može biti oslonjen na samog sebe, da može da ne bude nekome potrebit i upravo to je ono što me je cijelo vrijeme ti njihovi mali detalji koje sam ja zapazio su vjerovatno i mene napravili ovakvog kakav sam. Trudim se i kod djece da stvorim i tu ljubav prema ovom gradu i da se trude da žive u ovom gradu i da privređuju u ovom gradu. Eto imam, dobre su učenice i nadam se da će ostat tu kraj mene, da će imat svoju djecu, da ću ja imat svoju unučad. Ova euforija oko odlaska. Evo ja sam imo neki dan razgovor s jednom osobom koja je ošla preko agencije, znači hrvatske agencije, gdje je momak odavdje, Hrvat je, naš Banjalučanin, otišo je raditi u Njemačku u fabriku Mercedes. Njegova plata je bila 950 eura. Dok plati stan, dok sve tamo režije ovo ono, svede se na priču od 500/600 maraka ovde. Mislim, ljudi možda neke stvari, na stranu to što on ima tamo neku, upravo nema ovog trvenja šta će biti, kako će biti. Ima redovan poso, ima

redovno plaćeno osiguranje, ima ljekarsku zaštitu, ima sve to, al’ je to visoka cijena za napustiti svoju državu i svoju zemlju.

Gordana: Hvala ti. E sad ćemo prekinut. Ja ću te pustit da pogledaš… (58:12 – nerazmljivo). Da se vratimo na te osamdesete godine, al’ općenito na neki period jugoslovenskog (58:19 – 58:24 – nejasno zbog prejakih pozadinskih šumova) kakav je po Vama bio (58:27 – nerazumljivo zbog jakih pozadinskih šumova) radničke klase? Da li je postojao, ono što bi danas rekli, identitet radnika? Da li je ljudima bilo do devedesetih važnije da su prije svega radnici pa tek onda njihova nacionalna pripadnost i da li je postojali radnička solidarnost?

Sefadin: Što se tiče samog tog sistema i samog sindikata i te same ideje radničkog samoupravjanja, nije to bilo samo u onom nekom (59:10 – 59:49 – nerazmljiv govor zbog prejakih pozadinskih šumova). Jedna druga stvar je što su radnici imali mogućnost, osim onog napredovanja samog na poslu, imali mogućnost da odu preko firme na godišnji odmor, imo je onda uzajamnu kasu, onda je sindikat imo (01:00:00 – nerazmljivo zbog jakih pozadinskih šumova). Znači, ipak ko je pripado tom modelu, eto ja sam iz takve porodice, majka kuharica, otac je bio pekar, gdje su nam roditelji bukvalno omogućili da normalno funkcionišemo, normalno živimo, normalno se školujemo, čak šta više da može da idemo na više i visoke škole, tako da ta radnička populacija je u suštini držala Jugoslaviju, donosno što je bila i sama ideja.

Gordana: I da li je tada ljudima bilo bitnije da budu radnici pa onda Srbi, Hrvati…?

Sefadin: Kako da ne. Jeste, njima je bilo bitno da ti imaš svoj posao da ti od tog posla svog možeš živjeti i da možeš sebi neke određene stvari priuštiti. Ta nacionalnost je bila ne bi reko u drugom, možda u trećem planu. Niko te nikad nije u suštini ni upito. Ja ne znam da u mojih 28 godina prije rata ja ne znam da me dva puta il’ tri puta upito neko koje sam nacionalnosti. Vjerujete da se čak ne sjećam da me dva puta il’ tri puta upito neko koje sam nacionalnosti. Vjerujte da se čak i ne sjećam. Jednom, mislim, u armiji u Nišu kad sam došo da su me pitali šta sam po nacionalnosti, znači imo sam 18 godina. A u nekom smislu nekog redovnog izjašnjavanja. Eto, sjećam se, sticajem okolnosti, i popisa ‘91. da će bit, e tad je već počelo tim popisom normalno pojavom da se izražava ta nacionalnost i da se stavlja u neki prvi plan. Do tad je to bilo minorno skroz.

Gordana: Jesu li radnici bili solidarni i da li se ta solidarnost recimo, možemo tako reći, drastično mijenja u odnosu na osamdesete godine i onog što se desilo devedesetih?

Sefadin: Kako da ne. Odjednom se promijenila, preko noći, za ne povjerovat. Tad je vrlo bilo rijetko da uopšte čovjek može da dobije otkaz, da mu se ne pomogne, da u porodici ako treba uvijek je tu. Bila je ta firma koja je bukvalno stajala iza čovjeka, iza radnika. Onda poslije toga nije bilo više ništa. Bilo je ko jami jami, ko uzme uzme. Posebno tih devedesetih. Pa i sad je, nažalost, tako.

Gordana: Vi ste dobili otkaz ‘92. godine. Šta je bilo, zapravo, sa Vašim preduzećem? Da li je ono slijedilo onu sudbinu preduzeća koja su (01:02:52 – neraumljivo zbog jakih pozadinskih šumova) u tom periodu?

Sefadin: Jel’ nestalo mislite?

Gordana: Da. Mislim, šta je bilo s tim – pretvorba, nestanak?

Sefadin: Sticajem okolnosti Sarajevo osiguranje je bila jedna od vodećih osiguravajućih kuća u Jugoslaviji. Tad je bila još Kroacija, bio je Dunav osiguranje, bio je u Makedoniji i u Crnoj Gori. To su bili više, hajde recimo po republikama podjela, ali Sarajevo osiguranje je spadalo u sami vrh tih osiguravajućih kuća i držalo je taj neki monopol. Tad u to vrijeme bilo je formirano kao Sarajevo osiguranje dioničarsko društvo, došlo je do neke pretvorbe. Prije toga je bilo državno. I onda kad je sve to počelo, Sarajevo osiguranje je promijenilo naziv u Krajina osiguranje. Znači, oni su zadržali tu kompletnu infrastrukturu koja je ostala od Sarajevo osiguranja. Zauzeli su prostor. Normalno ostali su ljudi srpske nacionalnosti tu da rade, Bošnjaci i Hrvati su (01:04:02 – nejasno). Sarajevo osiguranje tad je kad sam ja otišo s posla (01:04:07 – 01:04:22 – nerazmljivo zbog jakih pozadinskih šumova).

Gordana: I ta imovina je privatizirana?

Sefadin: Ta imovina je (01:04:27 – 01:04:35 – nerazumljivo zbog jakih pozadinskih šumova). Međutim, ta imovina nikad nije vraćena. Krajina osiguranje je jednostavno uzurpirala taj dio od Sarajevo osiguranja, i poslovnu zgradu i sve ostale resurse koje su imali na području RS-a Sarajevo osiguranje.

Gordana: Da li su radnici zapravo razumjeli šta donosi privatizacija? Da li su bili svjesni da ostaju bez svega onoga što su stvarali?

Sefadin: Ja sam radio u firmi u kojoj u suštini, sad sam u drugoj, ali tad i evo do prije pet šest godina sam bio radnik Sarajevo osiguranja, znači skoro preko 20 godina.

Gordana: To je potpuno sada druga firma.

Sefadin: To je firma u suštini koja još uvijek, znači većinski vlasnik je država i još uvijek nije završen proces privatizacije. Razlog zašto se to dešava Sarajevo osiguranje im je vjerovatno zato što je Sarajevo osiguranje i sad i tad bila zlatna koka. Kuća koja je imala jedan renome, koja je imala vrlo stručne ljude, koja je čak šta više u puno širim područjima od same Bosne i Hercegovine u čitavoj jugoistočnooj Evropi već par puta jedna od proglašavana jedna od najboljih osiguravajućih kuća i ona još uvijek, znači, ona je sada pojavom javnih fondova jedan dio kapitala je u, znači vlasnici su ti fondovi, a drugi dio kapitala, odnosno većinski dio kapitala drži, odnosno vlasnik je država.

Gordana: Jesu li radnici uopće kod nas bili svjesni šta donosi privatizacija?

Sefadin: Mislim da ne. Mislim da nisu uopšte bili svjesni i mislim da je sam proces privatizacije ovaj poslijeratni sam sistem privatizacije je bio pogrešno urađen. Radnicima su napravili određenu iluziju sa vaučerima i sa akcijama gdje su oni ko navodno nešto mogli participirat u tim svojim preduzećima, međutim to je tolko bilo mizerno i malo da u suštini onaj ko je imo novac i ko je imo moć političku, mogo je za sitne novce dolaziti do kapaciteta koji je bivša Jugoslavija (01:06:55 – nerazmljivo) i sama privatizacija je urađena na štetu radnika. Kompletna. Znači, od onih malih preduzeća do ovih velikih giganata sa nekom pričom nekog usitnjavanja. Mislim da je to, mislim da ni mnogi naši i ekonomski analitičari i političari nisu u suštini svatili da smo napravili jedan… u suštini nismo uspjeli održat ono što smo imali, a napravili smo se siromašnijim nego što smo bili. Mislim da, evo, sam primjer je Banjaluke koju ja poznajem prije rata koja je imala privredu koja je bila izuzetno jaka – od Incela, Jelšingrada, Rudi Čajevca, znači od drvne industrije, elektro industrije, mašinske industrije. Mislim da u Banjaluci više ništa od toga ne radi. I to je dokaz kvaliteta privatizacije koja je eto prije 20 godina… umjesto da smo otišli na bolje mi smo jedan Rudi Čajevac napravili tržnim centrom, jedan Incel napravili, šta ja znam, nekom zonom ne znam ni ja u šta je više mogu strpat. Tako da je to žalosno.

Gordana: Ovaj nekako razgovor vodimo za nekih mjesec dana navršit će se 22 godine od okončanja rata, potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kako danas tumačite i rat i ovaj naš poslijeratni mir, u postdejtonsku Bosnu i Hercegovinu, ovaj entitet, Banjaluku?

Sefadin: Hm. Ovako, 22 godine to je u suštini kad bi se gledalo kao da je malo dijete, to bi već bio odrastao čovjek, ozbiljan sa nekim predispozicijama da stvara, da svašta nešto, međutim kad se to vratimo na ovaj dio što se nama dešavalo živimo u vrlo čudnom stanju. U jednom stanju kao nako otprilike kad čovjek između dvije provalije na konopcu, e to Vam je otprilike Bosna u ove 22 godine. Šta je razlog svemu tome? Razlog je što i sam Dejton nije donio po meni pravedan mir. Sam razlog je i što je Dejton naopako napravljen kakav je. Mislim da je tu jedna velika greška. On jeste donio mir i da ljudi ne ginu. On je po meni više mirovni sporazum, al’ da je mogo donijeti ovako nakaradno uređenje jedne države i ovo što je urađeno, mislim da je van pameti. Mi imamo u jednoj državi sad imate u suštini imate 12 država, 10 kantona i 2 entiteta, koji se ponašaju kao države sa kolko 2 i po, 3 miliona ljudi što je ogroman aparat koji jedna Švicarska ne bi mogla nositi, a kamo li mi koji smo bili siromašni, ostali siromašni i sad smo još siromašniji ovakvim uređenjem. Mislim da neki pametni ljudi bi trebali sjesti i napraviti potpuno drugačije stvari, normalno uz neki razgovor, uz koncenzus sva tri naroda, ali ovo je, ne znam da kažem, ja sam se za ovu državu borio da sad kažem da je, ali sam za ovako. Ovo je jedno strašilo međunarodne zajednice koja pokušava neki eksperiment, ne znam kako bi ga nazvo, baš ono eksperiment koji je potpuno neodrživ. Mislim da je to samo pitanje vremena da će na neku stranu prelomiti. Što se tiče samog entiteta, samog RS-a, nažalost imaju to jedno političko rukovodstvo koje tjera u neki tor. U toru se ne može živjeti, mora se izaći nekad i pasti trava. Ovce kad su u toru pojedu svu travu, ostane žemlja. Znači, moraš izać iz tora. Mislim da je sama ta politika pogubna, jel’ upravo to, mora se izaći pasti, a to će vrijeme pokazati. Što se tiče Banjaluke same kao nekog centra i kao možda drugog grada po površini u Bosni i Hercegovini, mislim da je i

Banjaluka jedan taoc sve ove mračne politike poslijeratne, jedan veliki taoc. To se vidi od ovih raznoraznih, kako bi se reklo, tajkuna. Evo recimo sad može se to porediti vrlo malo je investicija. Rade se investicije koje su neprofitne. Najviše se gradi ta stanogradnja. Nema te privrede koju smo imali koja je bila u to vrijeme gigant za Jugoslaviju, a ne za Bosnu i Hercegovinu i mislim da ako se ovako nastavi, Banja Luka će postati zapravo jedan grad staraca, nažalost. Nažalost.

Gordana: Ostaje pitanje šta nam je zapravo nekako oteto? Šta je izgubljeno nepovratno i u ratu i svih ovih poratnih godina?

Sefadin: A šta nam je izgubljeno? Izgubljeno je evo posebno u mojoj generaciji izgubljen je jedan veliki period života. Znači, onaj period kad smo pozavršavali škole, postali radno sposobni, mogli stvarati, mogli puno toga doprinijeti i sebi i društvu, taj neki period, pa nako realno da nam je svima ukradeno nekih 10 godina života u nepovrat. Šta činiti dalje? Čovjek ne zna dal’ pustiti ovo da bude sa strane posmatrač, dal’ da se uključi aktivno u neke te tokove koji se sad dešavaju i u Bosni i u svijetu. Pa ja nekako, ja sam više što se tiče samog tog razmišljanja ko onom politikom ko šporet, ako smo daleko hladno, ako smo blizu prevruće pa tako neka zlatna sredina, ni tamo ni vamo. Bar moje mišljenje iako mislim da trebaju ljudi koji su profilirani, koji znaju i mogu se baviti politikom da trebaju mnoge stvari mijenjati. Mislim da i ove nove stranke i ove nove čak što se pojavljuju, mislim da se sve vrti u jendom krugu, sve se nekako vrti, Sizifov posao radi. Mislim da to treba mijenjat. Trebaju se pojaviti neki novi svježi ljudi, svježe stranke, druge ideje.

Gordana: Je li to nada u bolje sutra?

Sefadin: Jeste i mislim da jeste to, upravo to, da će se pojaviti nove opcije. Evo vidimo šta se dešava sad u svijetu. Imamo sad Evropu koja ide desno, imamo ovamo arapski svijet koji je u rasulu, imamo jednu Ameriku gdje ima, smijem li reći, klovna na čelu i onda imamo ovamo jednog Putina koji je veliki pragmatičar tako da šta će to sve donijeti Bosni mislim da mi u Bosni moramo naći ljude, osobe, moramo prvo, u stvari, riješiti Dejton, a drugo moramo naći novu snagu. Da li je to u ovim novim generacijama mlađim, da li je to i u onim starim našim generacijama koje još uvijek zrelo razmišljaju (01:15:29 – 01:15:31 – nejasno zbog jakih pozadinskih šumova). Čuo sam da ima ta ideja mosta. U Hrvatskoj je taj most uradio šta je uradio, možda i nama treba neki most. Nama možda treba most da bude na nekom trouglu – Hrvati, Srbi, Bošnjaci i da taj most profunkcioniše. Koja će to biti opcija – socijalizam, centar, liberalna, mislim da je to manje-više nije bitno, bitan je most i ta suština mosta kad bi profunkcioniso, mislim da bi ovde bilo svima bolje, ne samo, svima bolje i da bi bila tu neka perspektiva. Bosna ima potencijal, imamo sve i šumu i livadu i rijeke i samo trebamo kažem napraviti taj most koji će profunkcionisati i koji će (01:16:25 – nejasno zbog pozadinskih šumova). Imamo (01:16:26 – nerazumljivo) i zapad i istok ako smo pametni.

Gordana: I na kraju danas ste Vi kao i veliki broj Bosanaca i Hercegovaca, muškaraca, sjedite u istoj firmi, istoj kancelariji, u kući do kuće, malo ste bili vojnici dvije vojske, dvije armije, gledali jedan drugog preko nišana, uopšte kakvog je smisla imao čitav ovaj rat i Vas koji ste se borili za ovu zemlju i onih koji su napadali sopstvenu zemlju, sopstveni narod navodno braneći (01:17:10 – nerazumljivo).

Sefadin: (01:17:11 – 01:17: 17 – nerazumljivo zbog jakih pozadinskih šumova) ovdje smo imali i sukob Njemačke i Francuske gdje su se krvili godinama gdje sad su nosioci jedne Evropske unije.

Gordana: Da li iz te perspektive rat ima ikakvog smisla?

Sefadin: Iz te perspektive? Ni jedan rat nema smisla. Načelno ni jedan rat nema smisla. Negdje gdje je nešto neprirodno ljudskoj prirodi, na kraju krajeva mi smo jedina bića na Zemlji gdje se bijemo između se, ostali, čak šta više i oni niži nemaju taj poriv. Međutim, mi ga imamo. Zašto je to tako, a eto vrijedimo kao najinteligentnija bića na ovoj Zemlji. Mislim da određeni dio krug ljudi ima u glavi pogrešnu percepciju uloge naše na ovoj Zemlji. I sve je produkt toga. Nije naše da na ovoj Zemlji ratujemo, nije nam uloga ni da budemo loši. Naša uloga ovdje je da odradimo jedan dio svog puta, ono se kaže od izvora do ušća i tu je čovjek kolko to odradi kako treba, znači da ta njegova rijeka bude bistra, čista, e to je ta vrijednost koju trebamo da cijenimo, a ovo ostalo je samo loše (01:18:56 – smije se). Htio sam reći lešina, ali naćemo lešina. I ta naša rijeka koju mi imamo u životu moramo i obale da su nam fine i svi ti brzaci da su nam fini i to je uspjeh najveći u životu. Eto.

Gordana: Hvala ti lijepo.