Mišo Vidović

Trajanje: 01:42:52

Razgovor vodila:
Milica Pralica

Facebook
Twitter
LinkedIn

Transkript intervjua

Milica Pralica: Ovdje čemo znači popuniti ove vaše lične podatke.

Mišo: Valjda sam muško, jesam. Etnička pripadnost preskačem. Stepen obrazovanja, ne znam šta bi stavio, VS ili SSS ma staviću SSS. Pošto stepen mog obrazovanja, ne nepriznata diploma,nego… Mjesto rođenja: Banja Luka. Mjesto prebivališta: Banja Luka.

Milica: U kojem dijeliu grada ste živjeli za vrijeme rata? Mišo: Mejdan.

Milica: Da li ste živjeli u stanu ili u kući? Mišo: U stanu.

Milica: Da li ste bili zaposleni i gdje, ako ste bili zaposleni?

Mišo: I jesam i nisam, ne znam šta bi ti rek'o. Znači neodređeno ‘ajde. Ne znam šta bi ti rek'o, i jesam i nisam, što znači da u principu nisam prim'o platu.

Dražana: Bilo je svega.

Milica: Znači radili ste bez plate, volontirali? Mišo: Nisam uopšte radio.

Milica: Da li ste bili regrutovani u nekoj organizaciji, poput vojske, civilne zaštite, radne obaveze? I ako jeste od kada do tada.

Mišo: Ojoj, nisam. Preskoči. Mislim ne da nisam već ne volim o tome pričati. Misim ne moraš staviti ne, nego samo reci da sam preskočio i gotovo. Jesam, mislim pazi, bio sam regrutovan i jesam bio proveo jedno vrijeme u vojsci. Stavi tako. Ka’em ne volim pričati o ratnom periodu.

Dražana: Pa moramo pričati prije rata, tokom rata i poslije rata. Mišo: Dobro ‘ajd.

Milica: Da li vam je bilo oduzeto stanarsko pravo tokom rata?

Mišo: Bilo je pokušaja. Tj. Mome ocu, ne meni, pošto je stan bio moga oca.

Milica: Da li ste napuštali Banja Luku tokom rata? Mišo: Povremeno.

Milica: Znači niste bili protjerani tokom rata?

Mišo: Mislim odlazio sam povremeno, nisam bio protjeran, ali sam se osjećao kao da sam protjeran, ako vam to šta znači.

Milica: Imovina vam nije oduzimata, ništa?

Mišo: Pa tada nisam im'o imovine tako da mi nisu imali šta oduzeti.

Milica: Znači ovdje imamo nekih, ‘ajmo reći agendu pitanja, s tim da ne moramo proći kroz sva ova pitanja, i isto ste dužni da na neko pitanje ako ne želite ne morate da odgovorite i možete odgovoriti onako kako vi želite.

Mišo: Dobro ‘ajd! ‘Ajd!

Milica: Za početak bi voljela da mi se predstavite, ko ste vi kao osoba? Kako da vas neko pita kako biste se opisali ukratko?

Mišo: Imam 53 godine i volim sve što vole mladi. Piši! Milica: Pa snimamo pa zato. Da li ste rođeni u Banja Luci? Mišo: Jesam.

Milica: Kada ste rođeni u Banja Luci?

Mišo: 17.6.1964 u ulici Zdrave Korde 1 lokacija stare bolnice centra grada.

Milica: Da li se sjećate Banja Luke iz perioda osamdesetih godina? Kako vam je tada izgledala?

Mišo: Sjećam se Banja Luke iz perioda i šezdesetih i osamdesetih i sedamdesetih. Zato što sam im'o pet i po godina kad je bio zemljotres u Banja Luci i sjećam se odlično zemljotresa. Jednostavno jedan događaj koji se ureže u memoriju djeteta od pet i po godina i to ostaje do kraja života. Znači evo, samo kad je otresao onaj zemljotres u 9:11, znaš da ima onaj sat tamo, mi smo se nalazili u stanu u ulici Nurije Pozerca na Mejdanu i otac moj me je uzeo bukvalno ispod ruke, pošto sam bio mali, i bukvalno istrčao sa mnom, majka pokojna i brat i onda smo stali ispred zgrade i gledali kako se zgrada pomjera. Znači taj osjećaj, ono. Naravno, grad je bio u hasu. E onda poslije zemljotresa je bila izgradnja i ono. Moji neki prijateli njima su kuće srušene stanovali su u privremenim barakama, tamo kod Napidovog igrališta na Mejdanu. Neki su stanovali u kamp prikolicama koje su bila pomoć iz Engleske od nekud ne znam ni ja odakle su došle. Sad jedan zanimljiv podatak, 31. 12. 1969 godine trebao je biti organizovan doček u gradu, međutim tada je zatres'o isto jedan vrlo jak zemljotres. To je bilo neko upozorenje. Grad je tada djelovo kao kataklizma, apokalipsa. Ali ljudi nisu gubili nadu. Onda druga stvar pomoć je bila sa svih strana, iz tadašnje bivše Juge stizala je pomoć , ljudi su pomagali i nismo se osjećali odbačeno i

usamljeno. Milioni ljudi su bili sa nama, ne sa mnom lično, već sa ljudima u Banja Luci. Milioni ljudi iz čitavog svijeta. Znam da je stizala pomoć iz nekih zemalja za koje sam ja tad’ možda prvi put čuo, teško ih je bilo naći na zemljopisnoj mapi. A recimo ima jedna zanimljiva stvar, moj brat je tada pohađo četvrti razred gimnazije, gimnazija je srušena to možeš naći na fotografijama. Znači ona je oštećena i srušena. (Zvoni telefon) Najtužnija stvar..

Milica: Možete samo da isključite telefon?

Mišo: E izvini sad ću ga isključiti. Najtužnija stvar možda je bila ispraćaj tih đaka koji su bili poslani u druge gradove da završe školu. Plakali su svi, djeca nisu toliko plakala (osmjeh), pošto je to njima bilo ono simpatično znaš idu negdje, znaš, al’ roditelji su plakali. Možda da pogledaš film „Kad zemlja drhti“. Tu glumi Ljuba Tadić, sniman je poslije par mjeseci poslije zemljotresa. Režiser je Tori Janković, imaš i knjigu isto koja se slično zove. A moj brat je otišo tada, gimnazija je otišla u Crkvenicu dole ja mislim tada, a moj brat, pošto je on meni brat po majci, nemamo iste očeve, on je otišao kod svog oca u Bosansku Dubicu i tamo završio gimnaziju. Ali možda je najljepši osjećaj bio (smjeh) kad su se ta djeca vraćala u Banja Lucu, evo sav se ježim, pa je bio neki doček na gradskom stadionu. E onda poslije zemljotresa je krenula ta obnova i izgradnja. Evo recimo poslije zemljotresa ‘71 je počela izgradnja naselja Borik, pa onda kako se ono zove, Pentagon ondje tu ti je bio kraj. Na kupusištu tamo, tamo su bile barake za ljude čije su kuće oštećene i tu je bio kraj. A ja se sjećam prije zemljotresa otvorena celuloza Incel, taj bazen kao nešto proradio i onda mene otac vodio nešto na bazen, ali nije bilo kuća, to su bile privatne kuće to je bio kraj grada bukvalno. E onda naravno zemljotres proš'o i onda je krenula izgradnja te ‘70-te   i šta je bila najjača stvar da su ljudi mogli dobijati kredite. Bili su povoljni krediti, ne ko danas ovi lihvarsko-kapitalistički krediti gdje su se ljudi uvaliili ti krediti pa onda nikad iz njega izaći jel’. Zanimljiva stvar je bila ti krediti su bili specifični po tome što su ljudi obnavljali kuće, stanove, ali su kupovali i auta. Tako da je posliije zemljotresa u Banja Luci ‘71 bila ogromna ekspanzija automobila, kupovale se fiće, Fijat 1300, onaj tristać. Naravno ja sam ‘71 krenuo u osnovnu školu Hasim Hadžić i bio do ‘79.

Eto tih sedamdesetih, postavi mi neko pitanje da ja ne pričam bolan. Tih ‘70-tih, to su bile godine po meni koje su meni bile najljepše u životu.

Milica: Zašto?

Mišo: Bezbrižne. Bezbrižni smo bili. Išli u školu zajebavali se, izvini na izrazu. Pazi učili smo, škola osnovna koju sam ja pohađao i moja generacija u odnosu na ove današnje škole bila je teža. Ali kvalitetnija, kvalitetnije su nam prenosili znanje, učili smo daleko više stvari. Danas djeca u školama, danas uče takvu gomilu gluposti koje im nikad neće trebati. A mi smo učili, evo primjera, u prva 4 razreda osnovne škole znaš šta je osnovno bilo da te nauči dobro čitati, pisati, i računati. Znači onaj osnov, element. A onda u petom razredu ne znam, geografija, fizika, matematika, popokatepetl, pazi to je bio taj sistem gdje djeca nisu bila mentalni invalidi. Niko od moje generacije nije bio mentalni invalid, druga stvar nisi smio, a da ne završiš osnovnu školu. Pa recimo bilo je slučajeva da ljudi propadju pa idu dva puta u peti razred pa dva puta u šesti, pa kad vide da oni propadaju ne zato što je on mentalno ovaj, nego jednostavno zajebava se. E onda je bilo specijalno odjeljenje po nekom, al’ se morala završiti osnovna škola. E to je

bilo lijepo vrijeme nekoga života, gdje smo mi, ne ko ova današnja djeca znači izađu iz škole i umjesto da pričaju oni pričaju preko telefona. MI smo ti završimo školu, odemo napišemo zadaću i igramo se čitav dan. Igramo fudbala, odbojke, košarke, zavisi šta, pirdus pale, znaš šta je pirdus pala. Družili smo se, nismo bili asocijalni, jednostavno bilo neko vrijeme, a druga stvar vlado red, rad i disciplina. Znači poštovale se neke stvari. Nije se moglo desiti da od dva do pet neko od nas bude vani da galami kad je kućni red. Ja sam na Mejdanu odrasto kod osmokatnica kod osnovne škole Kasim Hadžić, ja sam pohađao Kasim Hadžić školu, jel. E znači mi smo imali dole, a Vrbas nam tu, ima ona plaža kod Zelenog mosta e tu smo provodili vremena i vremena, igrali fudbala, družili se. Onda najsimpatičnije imali smo kući i jesti i piti razumiješ imali smo neki normalan život, ali nam je bio šmek, pazi imali smo voća kući, dođu roditelji s posla i donesu voća, al’ nama je bio veći šmek i merak otići da nečije voće poharamo. To se zvalo haranje voća, (smjeh) kolko sam puta, ono preskočiš tarabu nečiju uletiš, jer to su bile privatne kuće, preskočiš kuću, popneš se na… znaš šta je džanarika?

Milica: Ne.

Mišo: Ne znaš, e jebi ga! Izvini, ono, džanarika ti je vrsta šljive koja nema nikad plavi plod nego onaj zeleni. Džanarika, ono, i onda se popneš marišeš džanarike, marišeš neko ima u bašti povrće ono. Pazi kad je raspust izađeš iz kuće i nema te do naveče. Dođeš na ručak, ma nismo išli na ručak znaš kako ti je bilo, bilo ti je tako da smo jedan dan hrpa raje moje dođe kod mene jede, drugi dan kod drugoga, a onda ako si baš gladan uletiš u nečiju bašču uzmeš paradajiz pojedeš ga onako usput, ne pereš ga. Jednostavno bilo je ono baš bezbrižan život. Jedan baš,baš, baš bezbrižan život. Roditelji su nam bili strogi. Ja se sjećam jednom prilikom da nisam komšiji rekao dobar dan, a moj stari to upratio   sa balkona. Kad sam ja doš'o u kuću, a on pfff – bekend, a ja ka’em šta je bilo? Znaš šta je, e onda se ja sjetim šta je.

Milica: Rekli ste da ste ‘79 završili osnovnu školu, koje godine ste upisali srednju školu? Mišo: Pa te iste godine.

Milica: Gdje ste upisali?

Mišo: Gimnaziju u Banja Luci.

Milica: Možete mi opisati period tog života? To je bilo sedamdesetih godina jel tako?

Mišo: To je vrijeme, taj period, tu negdje krajem osnovne škole, znači negdje u sedmom razredu, već dolaziš u doticaj sa nekim stvarima, znači imaš 13,14 godina već gledaš djevojčice, počinješ se baviti nekim sportom. Ja nešto kao počinjem trenirati kao fudbal, znači svi smo nešto trenirali. E onda prve cigarete, ja sam recimo počeo pušiti krajem osmog, to mi je najveća greška u životu, al’ šta je tu je. E već tada te počinju interesovati stvari kao što je muzika. Pazi ja sam već tada počeo slušati kvalitetnu muziku. Zašto kažem kvalitetnu muziku? Zašto kažem kvalitetnu? Zato što mi je stariji brat krenuo putovati po inostranstvu. Pa tako sam počeo slušati Cepeline, Led Cepeline, Deep Purple i PInk Flojd iako ja to ništa nisam razumio, al sam sluš'o. Ne znam od ovih domaćih bendova sa prostora bivše Jugoslavije YU grupa, Time, Korni grupa i dan danas sam veliki fan tih bendova. Moj prvi susret sa grupom Queen

koji i dan danas obožavam i volim je bio eto recimo na kraju osnovne škole kad se pojavio njihov koncertni album Queen live Killers, dupli album ‘79. Imali smo kući gramofon koji se zvao Toska 5 prvo, pa onda toska 10 pa 20 pa onda.. E sada počinje taj period kad dođeš u gimnaziju i srećeš neku novu ekipu. E tu počinju izlasci, ono. Recimo moja prva R'N'R svirka je bila gitarijada Banjalučih bendova u oktobru 1979 godine. Recimo svirali su AVT grupa, Neki ljudi, grupa Mi, Majske ptice grupa, grupa San, grupa Irena, svi neki bendovi koji će osamdesetih godina postati okosnica banjalučkog R'N'R. Znači opet živimo bezbrižno, iako se u tom nekom periodu ‘77, ‘78 Punk se pojavljuje, ali mi nismo nešto bili pod tim uticajem Punka. E dolazi taj period odlaska u diskoteku. Nije k'o danas, nego znalo se. U 8 sati počinje do 11 sati. Vrlo bitna stvar u mom nekom kulturološkom odgoju, mene kao ličnosti je bila tih krajem 70-tih početkom 80-tih društveni dom Mejdan koji je tada otvoren. Mislim da je on ‘79 ‘aman otvoren, dvadesetog aprila povodom dana oslobođenja Banja Luke. E tu je bilo kino, sportska dvorana, jedna kuglana i diskoteka. Osamdesete naravno su po meni jedne od najboljih godina na ovim prostorima. Eto ti ćeš me pitati zašto.

Milica: (osmijeh) Vaše iskustvo, kao srednjoškolac to su negdje sredina osamdesetih, malo to da mi opišete, život Banja Luke tada?

Mišo: Hoću, hoću, ako krenem u opširnije reci – krati. Ima li te kafe bolan? Daj bolan, umirem. Milica: Ima, ima.

Mišo: Gledaj, tih osamdesetih pošto sam ja iš'o malo duže u gimnaziju, ponavljo sam prvi razred. Im'o sam prilike da vidim, ( e hvala ti) mi smo se družili u školi, a družili smo se i poslije škole. Pa smo išli na koncerte, na svirke, u to vrijeme u Banja Luku ti dolaze, ja sam recimo imo prilike ‘79 godine u dvorani Mejdan gledati tada popularnu i svjetski poznatu grupu Slejd. Oni su svirali onaj glend rok kako se to kaže. Pa sam ‘83 godine sam u dvorani Borik imao prilike da gledam Alena Lija koji je svirao na Woodstok-u. Hrpa nekih koncerata je bila, dolazili su bendovi, održavale se pop parade u to vrijeme počinje da jača i banjalučka rok scena. Znači tih osamdesetih je po meni bila najjača rok scena.

Milica: Pošto ja nisam iz Banja Luke možete li nešto više o tom da kažete? Mišo: Odakle si ti?

Milica: Iz Dubice.

Mišo: Bosanske Dubice, gdje buraz moj. I sad gledaj o tom R'N'R, to ti je bilo ovako, znači svake sedmice vikendom je bila neka svirka, neki Banjalučki bendovi. Iako se sviralo na partizanskim uslovima. Nije bilo ove kvalitetne opreme i ostalo, nego se sviralo ono, ja sam počeo svirati neku bas gitaru kao, znači sviralo se po mjesnim zajednicama, gdje god se moglo na struju priključiti. Ja sam se recimo aktiviro u Savez Socijalističke omladine, da bi lakše mogli doći do prostorija za vježbanje i sviranje i organozovo sam te koncerte. Šta je poenta te priče, događalo se, znaš gdje smo se okupljali? U parkiću.

Milica: Gdje? Na Mejdanu ili?

Mišo: Znaš gdje je parkić, parkić kad kažeš za moju generaciju zna se, a i za generaciju prije. Znači kod crkve, ondje gdje je…

Milica: Ban Milosavljević?

Mišo:…da, ali ono ne tamo prema hotelu Bosna nego ovamo. Parkić znalo se, i to je bilo naš internet, naš fejzbuk, sve se tu saznavalo. Ne znam neko dođe i kaže ima dobra svirka, ne znam tu, pa se to proširi. Znači to je negdje početkom osamdesetih mi smo tu pošli izlaziti iz svih djelova grada. Nismo se mi tu ograničlili kvartovski ono, al’ znalo se da ono imamo u kvartovima svoja mjesta gdje smo se družili. Znači taj parkić je bio naš internet, naš twitter, naš fejsbuk. Daćeš mi šećera malo. Ovaj, mi smo tu znači, to je bila, znači tu su se skontavale šeme, momci cure, fol de gol, zenta se i to. I onda jednostavno, tih osamdesetih ja se sjećam jedne ‘84 godine, ev’ sad ću ti pomenuti ‘84, jer ja sam otišo u vojsku, e hvala ti, pošto je moja generacija s kojom sam ja iš'o, počeo gimnazijsko školovanje završila ‘83 pošto sam ja bio ono pod navodnim znacima dobar đak ja sam trebo ići u avgustu ‘84 u vojsku. Tada se služilo u JNA ono 12+3. Ako upišeš fakultet 12, ako ne upišeš, međutim ja nisam upiso fakultet, nešto mi se nije dalo. Elem, u to vrijeme sam se već počeo baviti novinarstvom, pomalo pisao, u to vrijeme omladinska štampa bila ono ovo. I bašta sljezove boje te ‘84 počinje da aktivno radi. Odražavaju se koncerti, svirke, da bi ja u avgustu ‘84 trebo ići i ja molim mog oca pokojnog da mi prolongira u novembru ‘84. Samo da mogu, gdje ćeš ići u vojsku u pičku materinu, mislim ovo izbriši, a avgust ono koke, folovi, svirke, R'N'R. Da bi to stari reko meni, pa ako hoćeš jebga nije problem i on meni to sredi. E te ‘84 godine u Bašti sljezove boje, sad ću ti reći ko je sve gostov'o od bendova. Ja sam bio jedan od ljudi koji su učestvovali. Ona se još nije zvala Bašta sljezove boje, to je ona bašta pored starog lamena, nego zvala se kao nešto bašta Mladost nešto, kao malo soc realistički. Tad sam već bio nešto aktuelan. Prvi koji su došli nastupiti bila je grupa Zabranjeno pušenje. 13. jula 1984 godine. Tu negdje nebitno. Znači ona originalna postava. Poslije njih su sedam dana poslije svirali, ne prvo su svirali Elvis J. Kurtović iz Meteorsi ono, pa poslije njih došlo Zabranjeno pušenje, pa poslije njih je svirala Ekatarina velika, al’ tad su se zvali Katarina druga, originalna postava. Pokojni Milan Mladenović, pokojna Megi, Bojan Peča pokojni i bubnjar Firči, originalno. Ta će mi svirka ostati u jednom sjećanju posebnom, jel’ sam ja otišao predaleko malo sa pričom?

Milica: Samo vi nastavite, a ja ću postaviti podpitanja ako bude trebalo.

Mišo: Po čemu mi je ta svirka ostala u sjećanju? Po tome što binu su oni postavili na neki čudan način instrumente i ostalo i oni su EKV, Katarina druga, i oni su tako momački odsvirali to da je na kraju Firči, bubnjar, bubanj bacio sa bine onako nogama. Poslije toga je došao Masimo Savić koji je tada nastupao sa bendom, pomozi mi reći, Sjaj u tami što su pjevali, joooooj, Dorijan Grej! A Dorijan Grej baj d vej, je bend inače iz Banja Luke. Osnivač tog benda u Banja Luci Branko Terzić- Terza je otiš'o u Zagreb i našli se sa Masimom i napravili Zagrebačku varijantu Dorijan Greja. Masimo jadnik, ono znaš da je on nešto Art Rock, šminka, a dobar muzičar i pjevač sve ok. Kreno je prema stejdžu, sad ti moram to pokazati…ja ih ono vodim kroz raju da prođu ono, odjednom ja vidim nema Masima, šta je, on je jednik up'o u rupu neku dovde u vodu, jer je dan prije padala kiša. A ‘vako drži gitaru i ono znaš, mi ga vadimo. Čovjek onako mokar izađe na binu svir'o. Znači to je bilo nešto, ono. Onda te iste godine u oktobru grupa Katarina druga, došli svirati, znaš gdje su došli svirati? U mjesnu zajednicu Borik 1. A svih godina tu se održavaju koncerti, u toj mjesnoj zajednici Borik 1, znači gitarijade. Daću ti ja kasnije na fejsbuku ćeš naći

Banjalučka rok scena osamdesetih. Ja tad već počinjem pisati o Rock and Rolu. Pišem neke tekstove, objavlujem u Glasu, odlazim u vojsku, vraćam se iz vojske, i pita me moj otac šta ćeš raditi? Ja ka’em ja ću se malo zajebavati. Ka'e hoćeš studirati, ja ka’em ja ću se prvo malo zajebavati. Ka'e zajebavaćeš se?! I zaposli me u Incelu, u proizvodnji. Znači radnička klasa, imam pet i po godina radnog staža kao radnička klasa. Znači pazi u smjenama prva, druga, treća. Znaš koju sam lovu zarađivo, fenomenalno, znači pazi ogromna lova je bila, znaš zašto? Zato što se radio noćni rad koji je bio plaćen, rad nedeljom, znači bio je jedan uređen sistem. Ali sam ja u međuvremenu već počeo pisati u novinama, znači ‘86 aktivno počinjem pisati. Znači uređujemo rubriku u Glasu banjalučkim, Svijet mladih. Počinjem saradnju sa mnogim tadašnjim omladinskim listovima, omladinskom štampom koja je bila uvijek alternativa neka sistemu. Iako ih je taj isti sistem finansiro. Ne znam, počinjem pisati za Naše dane, za Valter sarajevski pa čak i Katedru Lubljansku, Mariborsku pa ne znam znači uglavnom se radilo. U to vrijeme počinje i na radio stanicama i tu sam aktivan, ne znam uglavnom sarađujem sa masom ovaj tih nekih časopisa,novina, što bi danas rekli imam status freelensera. Pišem ovamo radim na poslu, u međuvremenu sam upisao pravni fakultet koji nikad nisam završio, možda ću ga jednog dana završiti ono kad odem u penziju. I to mi je bilo znaš ono neko vrijeme, da bi već recimo počeli ići na koncerte stranih bendova u Zagreb, Beograd, išlo se. Taj parkić je nešto specifično, svaki grad ima, vi u Bosanskoj Dubici imate ko ono promenadu, ja sam primjetio da se tu nešto omladina skuplja, ovo, ono, al’ nije to to. Išli smo mi po kafićima, al’ nismo išli na taj način, da k'o danas ono, znaš. Nego odeš vidiš, imaš koga, popiješ piće, razguliš. Dobro zimi se moralo. Bili su to neki kafići gdje se raja okupljala koji su bili u to vrijeme. A za taj parkić zanimljiva stvar, moram ovo ispričati. Jedna moja kolegica koja danas radi na hrvatskoj televiziji, znači porijeklom banjalučanka. Ona je mlađa od mene šest godina. Znači kad sam ja imo 22. godine ja sam bio neka starija raja. Ono, podjela na vel'ku i malu raju,jel’. Ona je bila šiparica, klinka ono tinejdžerka sa šesnest godina. I znalo se u parkiću gdje stoji najstarija raja, gdje stoji srednja raja i gdje stoji mala raja. Ja sam tada sa 22. godine i moja ekipa bili srednja raja. Al’ smo se približavali ka toj starijoj raji, a ta starija raja je bila preko 25 godina. I ona mi jednom prilikom rekla, došla ovdje u Banja Luku mi se susrećemo ovdje i sad stoji ‘vako raje, i ona prva sa mnom se pozdravlja, ne jebe ove ostale. Izljubi se sa mnom znaš i ono, e kaže ljudi da vi znate kakav je on bio frajer. A ja ono karanfil iz ušiju. I onda ona kaže ja sam imala šesnest godina i mi smo zentali ovu stariju raju. To je sve bilo simpatično, to je bio taj neki period. Zato ja kažem jednu stvar, ne volim ja pričati o devedesetim. Možda ti neću ni pričati. A zašto ti neću pričati? Jednostavno ne želim, a zašto ne želim, odma da ti kažem. To nešto, izlaziš iz tih osamdesetih i paaaaaaf k'oda je neko presjeko ‘vako i dolaziš u devedesete. Koje bi najradije, ne samo ja nego vjerovatno mnogi zaboravili. Jer se tada 90tih u ovom gradu događaju ružne stvari. A ti vrlo dobro znaš koje su to ružne stvari. Mislim, pazi nemoj me pogrešno shvatiti, neki dan sam razgovarao sa jednim drugom, I ja i on smo preživjeli puno ružnog u ovom gradu, tih devedesetih. Ne bi o tom prič'o, to su neke privatne pa aj’ da kažem i intimne stvari, a znaš zašto zato što sam razmišljao svojom glavom. I dan danas pokušavam da razmišljam svojom glavom pa imam problema. Tako da te devedesete su vrlo ružne, odvratne, nikakve, treba ih što prije…ne volim o njima pričati. ‘Ajd pitaj me nešto.

Milica: Spomenuli ste ovo da ste radili u Incelu. Koje godine ste radili u Incelu? Jel’ to negdje od ‘85, koliko sam uspjela shvatiti?

Mišo: Od ‘86. Od ovako, zvanično neki dan sam vidio, zvanično moj radni staž počinje 8.4.1986 godine. Radio sam negdje do, tri godine, četri, znači radio sam u proizvodnji. U to vrijeme sam radio u proizvodnji al pis'o sam, sarađiv'o, zvali me, znači bavio se novinarstvom.

Milica: Samo da mi opišete to u Incelu, kako ste radili, čisto da mi to malo opišete, taj život radničke klase, kako je to sve izgledalo? Socijalno-ekonomsko.

Mišo: Misliš, misliš vladajuće klase. To je bila vladajuće klasa u to vrijeme. Ja sam pis'o tada zanimanje radnik. Pazi to, jesam ja sam bio radnik. Znaš kako, doš'o sam tamo i stari me zaposlio kao VK radnik, znači fizikaner. I onda pošto sam imo više škole od nekih mojih predpostavljenih, onda sam im'o ta neka promaknuća. Znaš kako ti je bilo, Incel ti je bila fabrika koja je zapošljavala 6,500 hiljada ljudi. Radna organizacija Incel sa ourima. Imo je 12 oura. Ovaj, svaki dan ujutro pazi ovo, kako ti reče da se zoveš ono?

Milica: Milica.

Mišo: E Milice, svaki dan ujutro je iz grada 12 autobusa vozilo radnike na posao, plus toga što su drugi radnici dolazili svojim autima, pješke, druga stvar veliki broj ljudi iz okoline Banja luke su dolazili vozom na posao. To je 6 sati, znači u 7 sati ista smjena. Znači svako jutro je na kapiju Incela od 6 i od 7 ulazilo nekoliko hiljada ljudi. A Incel je bila fabrika, pogoni koji su radili non stop 24h. Radilo se uglavnom u smjenama, četverobrigadni sistem. Znaš šta ti je čeverobrigadni sistem? Radiš dva dana prvu smjenu od 6 do 2, dva dana radiš drugu smjenu, od 2 do 10 i dva dana radiš treću smjenu od 10 do 6 ujutro i onda si dva dana slobodan. Imali smo restoran društvene ishrane gdje smo mogli jesti, imali smo naše odmaralište u ovome, dole u Maloj Dubi. E mogo si preko sindikata otići na more na 5,6 rata i ne osjetiš. To je jedno, a druga stvar ja sam u to vrijeme bio ‘vako na jeziku lajav, k'o i danas i onda sam se bunio. I sjećam se jednom prilikom kasnila nam je plata, trebala biti recimo danas plata, međutim zove glavni šef i kaže neće danas biti nego sutra. Molim, halo, šta jel danas? A kod mene u tom Celeksu je bilo 80 posto žena, a žene ko žene nemoj se ljutiti al’, aaaa kasni plata ja trebam kupiti ovo, ono. I štrajk, štrajk zato što je kasnila plata jedan dan. Jedan dan. Šta će biti, biće to, odmah štrajkački odbor formiran, sindikati. Znači štrajk, zaustavljajju se mašine. Dolazi direktor i kaže, ja idem i sad ja kao sa 25 godina ja član štrajkačkog odbora i mi idemo gore kod direktora pogona, koji je moj dobar prijatelj danas i tada. A taj direktor pogona je čaršijsko djete, banjalučanin, druže direktore mi smo stupili u štrajk. Ka'e on ma boli me k, a ja ka’em dobro nema problema, zaboliće te. Kaže on što, a ja kažem kad te ovi iz komiteta budu zvali, jel’ je već do komiteta došlo, ono savez komunista.. ma kaže jebe mi se i za vama i za njiima i ka'e mrš napolje. Jel’ tako, ka'e jest. I mi sjeli dole i kad vidiš on dolazi i kaže Vidoviću ajd’ povedi te svoje gore. Mi gore došli kaže on, evo kaže sad će vam za sat vremena biti isplaćene plate. Ja kažem, a sad može, kaže pička vam materina ovi su me iz komiteta zvali i skočili mi na grbaču. Pa ja kažem od kud vam pare, kaže posudio sam. Znaš od koga je posudio pare, od komiteta! I sad pošto sam ja bio član Saveza komunista, pazi ja sam sa 17 godina uš'o u članstvo saveza komunista. Ne iz potebe nego iz ubjeđenja. Znači nisam ono, izbačen sam sa 23.

Milica: Sjećate se koje godine je bio taj štrajk?

Mišo: ‘87, ‘86 tu negdje. Nisam ja tad tačno ono, imam negdje zapisano, pošto radim, knjigu pišem, uglavnom bilo je. A pazi bilo je štrajkova i u drugim firmama. Bilo je štrajkova i prije ‘80-tih.

Milica: Ovdje u Banja Luci?

Mišo: Bilo je štrajkova, jer nepravde je uvijek bilo. To ako ti bude trebalo za istraživanje javi se pa ćemo naći.

Milica: Kakva je situacija bila među ljudima? Da li se osjećalo nešto, da li se taj život Banja Luke počeo čudno da se mjenja? Ili se nije osjećalo ništa?

Mišo: Ko je razmišljao svojom glavom mogo je skontati. Jer politička situacija, vratiću se na nešto što je vrlo bitno za tvoju priču. Pa me vrati. Ja sam jedan od osnivača i pokretača omladinskog lista Prelom u Banja Luci. Kad završimo razgovor pokazaću ti ja link gdje možeš pročitati mnogo toga na ovom jednom portalu gdje sam pis'o. Mi smo pokrenuli te novine i znaš kako samo udarali, ma ni po babu ni po stričevima. Znači udarali smo, kolege mlade, novinari danas kad čitaju to, jebote kaže jeste vi imali ka'e muda, ka'e danas mi nemamo. Priznaje. Sjećam se izdali smo osmi broj gdje smo u to vrijeme, bila je frka na Kosovu, u Sloveniji, znaš ono, to je ‘89. Mi smo napravili broj i čekali da nas zabrane, jer u to vrijeme je bila zabrana štampe omladinske zbog škakljivih tema. Jer prije toga su bili zabranili Valter, Naše dane, Omladinu, i mi čekamo da nas zabrane. I sad gledaj fazon, baj d vej svega što je bilo, vjeća se u komitetu dal’ da nas zabrane. Zovu glavnog javnog tužioca u Banja Luci, koji je inače i dan danas živ, ne živi u Banja Luci živi van Bosne i Hercegovine. A inače njegova ćerka je udata za mog velikog prijatelja. I zovu njega i kažu ima da izdaš naredbu da se zabrani broj. Oni su nas optužili da smo antititoisti, da smo najcrnji što se moglo znaš anarhisti, anarhisti je bila najblaža optužba, anarholiberali (osmjeh). Donijeću ti jednom da vidiš, mislim napomeni me pa ću ti donijeti da imaš čisto za istraživanje da imaš neke stvari, drugačije je kad imaš sliku i ostalo. I mi sjedimo u redakciji i vjećamo šta ćemo. Broj izašao iz štampe u prodaju. Međutim mi smo jedan broj tiraža sklonili, u koliko bude zabrana da ga možemo dilati. Zvoni telefon fiksni u redakciji i javlja se jedan naš kolegaiz redakcije i kao u fazonu ko nas plaća i on izgovara onu čuvenu rečenicu iz filma Balkanski špijun: “Cija snajka, cija snajka nas plaća“, i spušta joj slušalicu. Znači iz zajebancije i kako je on to rekao nije prošlo pola sata pufff na vrata. Al’ znaš iz onog filma Balkanski špijun cija, al’ on iz zajebancije. Tada je Balkanski špijun par godina prije toga se pojavio ‘83. Cija snajka, cija, spusti slušalicu mrš u pičku materinu šta me zajebavaš. Cap događa se to burazeru, upadaju, saslušanje. Elem, čovjek koji je nas saslušavao, inspektor, ja danas pijem s njim kafu on je u penziji, zajebanciju pravimo znaš. A taj jedan je tužilac iako su mu to naredili on je to odbio i imo je problema. Jer rekao je ovdje nema elemenata krivičnog djela. Al’ mi smo skontali da će biti sranje, osjetili. Znaš kako, bila ona rekla za Koperton za sunčanje, u to vrijeme se vrtila ta reklama, a znaš kako je bilo, reklama išla tako da je na plaži zgodna treba, sva napucana, preplanula, ovo, ono, ispod palme, ovo, ono, povuci, potegni i ide telop nešto je divlji uzdah ‘vako k'o nešto, tako da je ta reklama bila ipak na neki način asocijacija da će biti nešto i (klapnu rukama).

Milica: Kad ste prestali raditi u Incelu, koje godine?

Mišo: Ojoj nemam pojma. Oni su meni, ovaj, kao nešto dali otkaz, nemam pojma jel’ mi vjeruješ. U stvari zvanično, zvanično.. jebi ga sad sad si me zatekla. Pošto ja sad rješavam taj dio, pošto su oni meni nešto kao dali otkaz u toku rata pa su me vratili nešto, ali mislim da sam zvanično zaključio radni staž ‘96. I onda naravno istog momenta ‘96 smo ponovo ta ekipa ljudi, e sad pazi ovo, ovo je bitna stvar. Ponovo ta ekipa ljudi koja je radila Prelom omladinski..mi smo se. Da, radio sam jedno vrijeme u službi informisanja u Incelu, to je nešto kratko bilo, taman pred rat, to je bilo nešto godinu dana pred rat. Al’ su me vrlo brzo liferovali. Znači ono, otkačili su me. I onda ‘96 uu.. ne, ‘95 u decembru, ekipa koja je radila taj omladinski list Prelom, mi koji smo tu ostali preostali krećemo sa magaznom Novi prelom koji je izlazio 2 godine. Ja sam bio jedno vrijeme glavni urednik. I to u to vrijeme bila jedna od opozicionih novina kontra režimu i vlasti SDS-a, znači bili smo žestoka opzicija. Imali smo problema zbog toga. Jebavali smo ih. Maj, a oni na moru, znaš. Često se znalo događati da hodamo ulicom i da ide neki lik iz SDS-a znaš, taj neki fašiosoidni SDS-ovac, šovinista, šupak, znači fašista ono sa svojim nekim ono. I vidi nas da sjedimo i pijemo kafu i ka'e nama jebaću vam ja majku, jebaćemo vam majku, a mi kažemo znaš šta naše majke to nikad nisu radile sa krmcima. I mi budemo bezobrazni, jel’. A onda sam ja preš'o, otvorio dopisništvo Večernjih novina Sarajevskih. U međuvremenu sam radio za Glas Amerike, za Bosanski servis Glasa Amerike kao dopisnik iz Banja Luke. Radio sam za još neke medije ono strane, domaće, mislim, radio sam za neke hrvatske medije povremeno pis'o, znači tih poslije rata. A onda sam bio zaposlen u Večernjim novinama Sarajevskim dvije i po, tri godine. Otvorio sam dopisništvo ovdje, nakon toga kad je firma otišla u stečaj vratili su nam radne knjižice, podjelili, dali nam neku otpremninu, neku siću i onda sam ja jebi ga opet radio kao freelancer jedno vrijeme. I onda 99 počinjem raditi za Radio televiziju Bosne i Hercegovine. Počinjem raditi za RTBiH dolazi do prestruktuiranja javnog servisa, ja počinjem raditi za Federalnu televiziju 2002, radim negdje tu do 2004 pa odlazim pa se ponovo vraćam na federalnu televiziju 2006 i evo od tad sam tu stalno, ovaj, evo već 12 godina dočekaću tu i penziju nadam se ono.

Milica: Spomenuli ste da ste ‘96 dobili otkaz u Incelu?

Mišo: Ma ja sam, znaš kako oni su prvo meni dali otkaz pa su me vratili, pa sam ja onda njima reko pička vam materina e sad ću ja vama dati otkaz. ‘95, ne mogu se više sjetiti.

Milica: Znači u tom ratnom periodu vi ste radili u Incelu. Nisam radio, kažem ti, nisam radio u Incelu. Živio sam od pomoći, moj otac je radio, švercovo’, cigare prodavo. Ja sam živjeo od pomoći brata koje je tada već otišao u Ameriku. Nisam imao posla, nešto kratko, bio sam čak jedno vrijeme mobilisan. A druga stvar, ovaj, im'o sam problema tokom rata, al’ ne bih o tom pričo zato što je to neka čisto privatna stvar. Zato što jednostavno neke stvari ipak, mislim ne mogu, ono, privatne, to je nešto jedne privatne tragedije su mi se dogodile u životu,o kojima ne bi prič'o, baš zbog tog nesretnog rata. To je baš ono neka privatna tragedija, mislim, tragedija nije tragedija nego nesreća, bilo je tu svega, al’ živa glava.

Milica: Jel’ se sjećate vi kako i kad je počeo rat u Banja Luci?

Mišo: Hm, znaš koga ćeš to pitati? Pa pitaj ove koji su sad na vlasti, pitaj Nenada Stevandića potprecjednika skupštine Republike Srpske. Koji će kad tad odgovarati za zločine, za ono što je počinio tokom rata. Mislim nemoj me pogrešno shvatiti.

Milica: Iz vašeg ličnog iskustva kako ste vi osjetili to da se mjenjaju neke stvari u Banja Luci, koje više nisu isto kao osamdesetih koje su vam ostale u lijepom sjećanju?

Mišo: Rekoh ja tebi da ja o tome ne volim pričati zato što su mi to ružna sjećanja. Aj’ da te pitam kako bi se ti osjećala kad ideš ulicom u svom gradu i neko ti priđe i uperi ti cijev ovdje i ka'e daj dokumenta? Uperi ti cijev! Možda se to nije meni dogodilo, al’ se dogodilo nekom drugom. Kako bi se ti osjećala? Znači ti ideš, hodaš ulicom, ideš kroz svoj grad, ideš svojom ulicom kojom si prošla tuda ko zna koliko puta i iskoče ti neke budale i ovako stave ti cijev. Tako da sve sam ti rek'o.

Milica: Spomenuli ste da ste bili mobilisani, kako su vas mobilisali? Da mi opišete malo to?

Mišo: Aha, bolovanje, bolovanje, bolovanje. Par puta kada sam napušto povremeno Banja Luku odem do rodbine u Beograd, pošto sam ja imo tamo strica, da se malo psihički ono, bolovanje, uzmeš bolovanje. Bilo je slučajeva kad si uzmeš bolovanje, međutim znaš kako, (duboki uzdah) odeš iz haosa koji se ovdje događa, odeš negdje gdje je kao eto, malo bolje, ako ništ adrugo ima struje, ima sijalica. Svjetlo pa možeš gledati TV. Ne moraš grijati onu vodu na šporetu da se okupaš, nego eto ima, mislim slušaj Milice, jel Milice, jeste, pokušavam da taj ružan san..mojoj generaciji rat je upropastio najbolje godine. Evo ti kad smo trebali da formiramo familiju, da se ženimo, da pravimo djecu i ostalo, ne samo meni nego kompletnoj generaciji je upropastio život. Mislim upropastio, tako da.. ne zna se ko je gore prošao. Da li ove generacije starije od nas desetak godina, poput recimo mog buraza, koji je otišao ‘93 odavde i spasio se belaja ili moja generacija koja je rođena 60 i neke, znači rat nas je sjeb'o načisto. Ali zato ja kažem ono, ne volim o tom pričati, ne zato što ja nešto izbjegavam o tome, nego bojim se taman da sam se malo smirio, da smo se taman malo smirili da smo malo ono malo došli i onda kad se prisjetiš nekih stvari ono pffff mislim fuj! Ne ponovilo se! Ne ponovilo se!

Milica: Jel’ ste bili možda u Banja Luci kad je srušena Ferhadija? Mišo: Jesam.

Milica: Možete li mi nešto više o tom reći? To je bilo 7. maja ‘93 jel’ tako?

Mišo: Ja ću ti reći jednu stvar koju sam znači ujutro u tri sata…nešto što me je strašno zabolilo kad se to dogodilo, al’ samo ću ti reći kad je srušena to jutro sam otiš'o tamo i počeo plakati.. počeo plakati. Znači suze su same krenule, počeo plakati, osjeć'o sam se… Moj otac je tada pokojni, reko jednu rečenicu. Znaš koju? Otac mi se zove Milutin. Kad je srušena Ferhadija, samo je doš'o i rek'o, stao sa komšijama sa našim komšijama, ne bitno koje nacionalnosti, našim banjalučanima, moj otac je tada samo rek'o jednu rečenicu. Poslije ovoga što se dogodilo i što su srušili Ferhadiju mene je sramota što se zovem Milutin. I ne trebam dalje ništa pričati, mislim da je to dovoljno. Znači čovjek je to rek'o.

Milica: Jel’ se sjećate u Banja Luci ste išli u osnovnu školu, kako se tada zvala škola? Mišo: Osnovna škola Kasim Hadžić.

Milica: Kako se danas zove ta škola?

Mišo: Ne interesuje me. To mene uopšte ne interesuje kako se danas zove. Moja osnovna škola se zove Hasim Hadžić po narodnom heroju Kasimu Hadžiću iz Banja Luke. Njegova kćerka je meni predavala istoriju u osnovnoj školi Kasim Hadžić koja je nosila ime po njegovom ocu. Mene ne interesuje kako se sad’ zove ta škola apsolutno me ne interesuje. Kad prođem pored te škole, evo juče sam proš'o, evo jutros sam proš'o ona je za mene Kasim Hadžić. Kao što je za mene Mejdan, Mejdan, kao što je za mene Gornji Šeher, Gornji Šeher, kao što je za mene Hiseta, Hiseta, kao što je za mene ulica maršala Tita ova, kao što je za mene, znači… jednostavno ja neću da prihvatim, da prihvatim neke stvari koje su neprirodne. Ne-pri-ro-dno je to da u Banja Luci ulica nosi ime Kralja Petra Prvog Karađorđevića. Čovjek je ono nebitna priča, mislim, meni taj kralj nije bitan u životu uopšte, razumiješ. Niti, il’ ne znam, e'o ulica u kojoj ja stanujem se zove Save Ljuboje, a znaš po čemu znaš da nije promjenila naziv, e pa ima ona tabla znaš. E sad da li je mjenjala ne znam, samo da ti kažem podatak, SDS-ova vlast u toku rata ovog je promjenila naziva za preko dvije stotine ulica. Evo molim te, nađi, ukucaj na ovome internetu, adresa nepoznata Ranko Risojević. I sve će ti tekst njegov, gdje on pojašnjava detaljno te promjene naziva ulica i sve će ti biti jasno. Da ti sad ja ne pričam kako je to išlo. A za mene postoji osnovna škola Kasim Hadžić za moju generaciju, za nas koji smo ovdje rođeni koji živimo ovdje i koji ćemo živjeti i koji ćemo jednog dana ovdje umrijeti. To je za nas osnovna škola Kasim Hadžić. Za nas je Mejdan, Mejdan, za nas je Gornji Šeher, Šeher, razumiješ. Nema tu ono…sad to što neko, meni je najgluplja stvar kad neko…pa evo imaš i ove ljude koji su došli tokom rata u Banja Luku i oni ne govore ove nove nazive, nego govore stare nazive, Mejdan, Šeher i to. Aj’ ti meni objasni jednu stvar. Jel’ logično da se zove Srpske Toplice? Jel’ logično? Nije, toplice je hrvatska riječ. Čateške toplice ma halo, pa to su samo mogli bolan bolesni umovi uraditi. Da naprave taj urbicid, pazi u Banja Luci je tokom rata napravljen urbicid. Da naprave urbicid i taj urbicid se i dan danas nastavllja. Zašto se nastavlja, nastavlja se zato što, pitaćeš me eto.

Milica: Htjela sam vas pitati kako je to na vas uticao te promjene naziva ulica, naziva škola, nekih institucija?

Mišo: Pa znaš kako, dobio sam drugi čir na želudcu. Evo vidiš kako utiče, ja se sa tim ne mogu pomirtiti niti ću se pomiriti ikada.

Milica: Da li su se neki vaši prijatelji pomirili sa tim?

Mišo: To je njihov problem, to me ne interesuje da li su se oni pomirili sa tim. Svako ima svoje viđenje stvari. To jesu se oni pomirili ili nisu to je njihov problem, to je njihovo. Šta je mene briga jesu li se oni pomirili. Ja se sa tim nisam pomirio i niti ću se ni pomiriti. Znaš kako, meni dođu i kažu neki ono, a ka'e ti živiš u prošlosti, ja ka’em da ja možda živim u prošlosti da bi opst'o u sadašnjosti, jer ovo je katastrofa šta se dogadja. Al’ aj’ opet sam ovdje u ovom gradu, nemam ja, gdje ću ja, ovo je moje.

Milica: Kako je početak rata uticao na vaš život? Da li ste na početku bili svjesni da se to dešava ili? Mišo: (duboki uzdah) Pa ne znam šta bi ti rek'o.

Milica: Da li su vaši prijatelji koji nisu bili srpske nacionalnosti, porodice, napuštali grad, odlazili?

Mišo: Pa je li ti znaš koliko je iz ovog grada protjerano ljudi? Pazi protjerano! Protje-ra-no! Naglašavam pro-tje-ra-no! 70.000 ljudi. Barata se sa tim podacima. 70.000 ljudi je protjerano, to su SDS-ove vlasti tadašnje protjerale. Sve ti je jasno, šta drugo da ti kažem 70.000 ljudi znači iz Banja Luke i okoline, autohtonih stanovnika. Pazi nije to sad, 70.000 ljudi, SDS-ove su 1992 pa do 1995 su iz Banja Luke tada je vlast drž'o SDS ono, protjerale 70.000 ljudi. Pro-tje-ra-li! Nisu ti ljudi otišli, pro-tje-ra-li! Naglašavam pro- tje-ra-li 70.000 ljudi, znaš ti šta je to? To ti je grad jedan. A znaš koga su, znaš, znači, ljude koji su, pazi, znaš gdje ja svoje Banjalučane srećem? Po Švedskoj, Danskoj, Norveškoj, po zemlljama zapadne Evrope. Dođu, to su moji prijatelji, kumovi, braća. Znači ja ovdje u Banja Luci, joj, sad da ne lajem dalje, dovoljno ti je i to.

Milica: Slobodno vi pričajte.

Mišo: A? Ma ne al’, (duboki uzdah) aj’ mi sad reci pazi, evo kol'ko, Bosanska Dubica, vidiš da ja stalno govorim Bosanska Dubica, jer to je za mene Bosanska Dubica, koliko ima prije ratnog stanovništva? Kolko vas ima?

Milica: Po poslednjem opisu nas ima oko 18.000. Ne znam ja sam rođena ‘91.

Mišo: Dobro, ‘ajde. Uh, ti si baš si rođena u pravo vrijeme ono. Mogli su malo roditelji sačekati pa poslije ono. Al’ dobro hajd’, znaš kako ja uvijek kažem niko od nas nije mogao birati roditelje, znaš? Al eto. Ja sam se rodio u lijepo vrijeme. Rodio sam se u junu kad u gradu lipe cvatu. Lipe cvatu, ovaj u junu mjesecu, šestom mjesecu u lipnju, samo riječ kaže lipanj. I nigdje na svijetu lipa tako lijepo ne miriše k'o u Banja Luci, nigdje, nigdje. Sad sam malo poetski.

Milica: Jel’ ste bili možda oženjeni kad je počeo rat u Banja Luci? Pošto smo pomenuli moje roditelje i to.

Mišo: Bio sam u jednoj vezi koja je neposredno pred početak rata, bio sam neke dvije i po godine u vanbračnoj zajednici, koja je poslije 2,5 godine prerasla u vanbračno, znaš,znaš..Al’ razišli smo se iz privatnih razloga, nije to moglo. Znači negdje ‘90 smo se razišli, nismo imali djece, tako da.. ali je činjenica da ja opet kažem jednu stvar, eto sve to, al’ nešto nam se ružno to dogodilo i ta stvar toliko, jednostavno ne volim o tom pričati. Znaš kako? Kad krenem o tom pričati vraćaju mi se ružne slike, možda imam ja i PTSP. Ali činjenica je jedna da svi ljudi koji su bili na ovim prostorima vjerovatno svi mi imamo neki PTSP.

Milica: Upravo je bitna ta vaša lična priča da nam ispričate kako bi ovaj možda druge mlađe generacije kad budu to slušali da se mi prepoznamo svi kao ljudi.

Mišo: Mogul’ ja tebi reći nešto za mlade generacije? Evo za vas, ti si rođena ‘91. Ti si možda jedna od rijetkih mladi ljudi koja nešto radi u životu. Konkretko ukazati na neke stvari. Znači niste zadojeni nikakvim ružnim stvarima u životu. A ove mlade generacije pa i tvoja generacija, što su rođeni ‘91,’92,'93,'94,'95,'96,'97 plašim se ja za vaš mentalni sklop. Nego jednostavno to su krivi roditelji bolan, zato što su ih vaspitali u nekoj lošoj priči. Ja svoje djete pokušavam vaspitati u nekoj normalnoj priči, pokušavam sad koliko ja uspjevam u tome pokazaće vrijeme. Čovječe ja kad vidim da su te mlađe generacije da je dosta njih zadojeno mržnjom bolan, ‘ej mržnjom zadojeno, zadojeno nekim glupostima.

Umjesto da pričaju o fudbalu, o trebama o djevojkama oni pričaju o glupostima tamo, bave se nekim stvarima koji su niđe veze sa normalnim životom. Jednostavno ne znam. A opet kad skontaš za ove mlade generacije ovdje nema perspektive. Zato ja kažem djeco draga razgulite odavde, a mi ćemo ostati ugasiti svjetlo i to je to. Nećemo se mi oporaviti od ovoga svega što se izdogađalo još 20 gdoina. Pazi, sve je skršeno u ekonomskom smislu, nema morala, nema onih osnovnih moralnih ljudskih vrijednosti.

Milica: Rekli ste da ste tokom rata radili kao novinar, dopisnik.

Mišo: Gdje tokom rata, nisam radio, nisam radio tokom rata kao novinar, kažem ti. Milica: Šta ste radili tokom rata?

Mišo: Šta sam radio, radio sam da sačuvam glavu na ramenu i da sačuvam zdrav razum, to sam radio. Kažem ti imo sam nekih ovdje u gradu problema zbog svojih nekih stavova i zbog nekih porodičnih stvari. Imo sam problema razumiješ, ne bi sad o tome pričo, al’ imo sam problema zbog čega jer to je ipak neka stvar koja je ono. Privođen sam i na neke razgovore informativne,saslušavanje i to, nebitno je to, ali sam pokušavo da sačuvam glavu i da u ovoj glavi ostanem razuman. E sad koliko sam uspio, al’ mislim da jesam.

Milica: Da li ste izgubili prijatelje ili članove porodice tokom rata?

Mišo: Jesam, izgubio sam drage prijatelje, a što se tiče porodice opet kažem to ću preskočiti. Izgubio sam drage prijatelje da, pazi kad uzmeš jednu fotografiju i na toj fotografiji od 6 ljudi vidiš da su trojica živa, a da trojice nema. A od te trojice koji su živi dvojica su aj’ da kažem koliko tolko ostali normalni, kažem normalni ono fizički, mentalno. Znači vrlo je teško kad uzmeš fotografije, znači uzmeš fotografiju i nema ih. Tako da sve je to…'Ajde ispušim taman još jednu cigaru i da se razilazimo.

Milica: Kako je spominjalo se to da ste doživljavali neprijatnu ovu situaciju sa cijevi kad vam je neko uperio?

Mišo: Da ti kažem ja sam to, ne mora značiti da sam ja to doživio. Milica: Ili neko ko je drugi vama blizak doživio?

Mišo: Da, da. Meni bliski prijatelji. Ja sam doživljavao slične stvari. Ajd’ pitaj,pitaj.

Milica: Kakvi su još pritisci vršeni na nesrpsko recimo stanovništvo? Zastrašivanja razna, tokom policijskih sat, čišto neke informacije da opišete ako ste vidjeli?

Mišo: Pazi, svi mi znamo šta se tu dešavalo. Milica: Evo ja ne znam.

Mišo: Zastrašivanja, premlaćivanja, ubijanja.

Milica: Zna li se koji su to odgovorni pojednici ili organizacije koje su vršile to nasilje?

Mišo: Paprocesuirani neki nisu procesuirani, kako se to ono kaže, zna se, neki su osuđeni neki nisu osuđeni. Neki danas obnašaju visoke funkcije u entitetu. Jendog sam evo malo prije pomenuo, evo ga tu preko, čovjek koji je odgovoran za mnoge zločine. Jednog dana će odgovarati, kad tad će odgovarati. Evo ih danas u entitetskoj vlasti i dan danas ih imaš. Koji su odgovorni. Koji su bili naredbodavci. Obnašaju visoke funkcije u entitetskim organima Republike Srpske. Pitaj..

Milica: Jel se sjećate policijskih satova? Mišo: Sjećam se.

Milica: I kako je to izgledalo u Banja Luci i kakav je život bio tokom tih policijskih satova?

Mišo: Pa eto samo kad si rekla da je bio poliicijski sat, pa eto kakav onda to može biti život kad imaš policijski sat, kad ti je ograničeno kretanje kad ti je ograničena sloboda kretanja. Jel’ to život? Nije život. Ne može to biti život. Kako bi sad bilo da ja tebi kažem ne možeš ti izaći iz ove prostorije nego ćeš izaći kad ti ja kažem ili ćeš ući kad ti ja kažem. Kakav to može biti život kad ti imaš policijski sat?

Milica: Da li ste se nekad za vrijeme kad je bio policijski sat recimo oglušili se o tu naredbu i ostali u gradu?

Mišo: Jesam, jesam. Čak su me i privodili poslije policijskog sata. Ima, imam, pokažem dokumenta i on te pokupi i odvede te. Jednom su upali u kafanu iako smo se mi zaključali. Upali u kafanu, lupali na vrata prijetili da će razbiti vrata, gazda je reko otvorio, ušli, ajmo ka'e dokumenta, mi pokazali dokumenta i ‘ajte ka'e svi u maricu. I onda naravno bilo je maltretiranja tamo u policijskoj stanici tipa vi tu nešto.

Milica: Pustili su vas poslije? Koliko su vas držali? Mišo: Pa čitavu noć su nas držali:

MILica: I mučili su vas cijelo vrijeme?

Mišo: Pa nisu nas mučili već verbalno, a bilo je i par šamara. Bilo je i fizičkog kontakta. Znači ono verbalno prijetili ovo ono.

Milica: Da li je neko od tih kolega iz kafića bio nesrpske nacionalnosti?

Mišo: Pa svi smo bili nesprske nacionalnosti, svi smo bili. Svi koji smo bili privedeni tu noć smo bili nesrpske nacionalnosti.

Milica: Inače kad ste se niste oglušivali o ovaj policijski čas kad ste bili u stanu, kako ste provodili to vrijeme? Pošto nije bilo ni struje.

Mišo: Utapali smo se u alkohol. Nevjerovatno koliko se puno pilo za vrijeme rata, nevjerovatno. A pilo se sve. Sve što je ličilo na alkohol.

Milica: Gdje ste se snalaziii za to, gdje ste nabavljali alkohol?

Mišo: Kad kažem alkohol znaš ono, šta ćeš sjediš kod nekog u kući, skupi se raja, ako neko ima onaj akumulator znaš pa prilključiš pa slušaš muziku, pa prikopčaš pa slušaš nešto cugaš lagano ,eto. Gdje smo, pa prodavalo se na pijaci bolan. Ja se divim sebi da je meni organizam uopšte meni normalan ost'o. Piješ sjećam se dobro, Dražanaaa, votka čuvena votka Spas zvala se. Znači zove se Spas tri limuna, i sad kad dođe struja mi brže bolje tu flašu gurnemo u fružider da se ohladi. I jednom smo sjedili kod mene kući i cugali i viče komšija ovaj Zlaja ka'e jarane de vadi tu votku da mi to stučemo. Ja izvadio tu votku, a boca unutra hladna i pliva neko grumenje, grumenje. Ja ka’em šta je ovo, znači to nije bila to je bio neki špirit, a jebeš ga mi smo to zdekali. Il’ recimo rakija, odeš na pijacu, znači kad ‘93 godine kad si imo 10 maraka, znaš šta je bilo 10 maraka, bogatstvo, a inflacija bila. Znači bogat si s 10 maraka mjesec dana možeš da živiš. Ja se sjećam odemo kupimo rakiju i dođemo kod čovjeka i kažemo njemu, ovaj procjenimo da je dobra rakija i ja ka’em daćeš nam ovu, al’ odošmo mi samo cigare kupiti. Dok se mi vratimo, ovaj zamjenio flaše i dao nama neku brlju, umjesto tu, naravno naplatio je po skupljoj cijeni. Onda dođeš i vidiš da te zajeb'o, al’ šta ćeš piješ.

Milica: Kako ste se snalazili za novac?

Mišo: Pa reko sam ti, ono, znači, meni je buraz pomag'o. Stari moj je pokojni išo na pijacu dole šverco cigare, preživljav'o prodavo cigare, imo neki štand nešto muv'o. Ja sam nekad znao otići nešto zaraditi, mislim nemoguće je to zaraditi. Preživil'o se i ne ponovilo se.

Milica: Osim što ste pili taj špirit, kako ste se snalazili za hranu? Jeste jeli šta? Mišo: Jesmo.

Milica: Jel’ ste imali isto neke švercere za hranu, kako ste?

Mišo: Znaš kako ja se uvijek pitam kako smo mi to? Ja sad to tebi ne mogu objasniti kako je bilo. Pijaca je radila pa si mogo kupiti. ‘92 kad je krenula nestašica struje meso je bilo najjeftinije. Nikad jeftinije meso nije bilo. Zašto? Zato što nije bilo struje pa ljudi nisu mogli držati meso u zamrzivačima u ovim frižderima. A sad opet moram ja otkriti jednu tajnu, da ne bude sad, im'o sam ja nekog šteka. Nije to bio baš neki ogroman štek. Uspio sam negdje ‘91 izvući nešto deviza sa stare devizne štednje. Al i to je brzo potrošeno nisu to sad bile ogromne pare. Neki štek, neku lovu sam znaš radeći zaštek'o, a imo je i stari pokojni nekog šteka. Pošto je moj stari ono bio,ovaj, nije čovjek, čovjek je volio kafanu volio društvo, ali nije se nikad nešto razbacivo, nije bio škrtica, nije bio ni cicija. Znao je ode u kafanu po dva dana ga nema, mislim nije da ga nema, znamo da je tu znaš dok je pokojna mati još bila živa, a on bio u penziji. Ali bilo nekog šteka, nije to bila neka lova, sa današnje perspektive to je bila sitna lova, ali jebi ga u ono vrijeme je bilo znaš. Pa pomalo pa ovo pa ono. Ko je sad? Izvini samo da se javim. (01:21:34 – Razgovara na telefon) Ovaj tako da kažem ti ono, jednostavno ne znam šta bi ti rek'o.

Milica: A za grijanje kako ste se snalazili, pošto ste živjeli u stanu, da li je radila toplana? Da li ste nekako…

Mišo: Aaaa i ti postavi pitanje da li je radila toplana? Milica: Šta ja znam, nisam iz Banja Luke.

Dražana: Nije brate Milice, nije bilo struje. Mišo: Nije kako će raditi, nije bilo struje. Milica: A kako ste se..

Mišo: Samo sekunda. (01:22:28 – javlja se na telefon) Milica: Kako ste se to grijali pošto nije bilo struje?

Mišo: Pa na drva brate. Znači šporet i ubaciš u stan. Evo zamisli sad tu ovdje nema grijanja ovi ne rade pa doneseš šporet i drva. Sreća pa ovdje oko Banja Luke ima ovih brda pa smo išli sjeći drva, jest’ da je to bilo pod navodim znacima protiv zakonito, ali ko te pita. I kupovala se drva znaš ko je im'o. Ja sam recimo prve godine od te svoje ušteđevine uspio kupiti nešto drva. Pa onda ‘93 smo uspjeli kupiti, nešto smo otišli u šumu usjekli. Pa sam imo neke prijatelje, tu žive iznad Banja Luke, pa su oni donijeli od sebe poklonuli, nisu tražili ni marke. Jedne godine smo ja i komšija otišli gore na Trešnjik, to je bila ja mislim ‘94 ili ‘93 i pet metara drva smo gore usjeklli i sve natovarili i krenuli da vozimo i zaustave nas kad se ide prema Šehitlucima. Tu nas zaustavi policija ka'e daj papire, što drva nisu počekićana? Ka’em ja jarane niko od nas nema papira mi ošli gore usjekli ono, pa ka'e mi moramo oduzeti. I natezanje s njima. I onda na kraju uspjeli smo nekako da, pošto je ovaj moj jaran što je sa mnom iš'o znao je tu nekoga tamo toga, pa nisu. Međutim ljudima su oduzimali drva, mi smo eto prošli. Znači ima šporet kod mene, što je najinteresantnije kod nas u stanu smo mogli instalirali šporet samo u kuhinji. I onda šta ćeš sjediš u kuhinji, naložiš ono. Najgenijalnije bilo ako se zima oduži, a nestane drva, a ne možeš se popeti gore usjeći. Al’ dobro ajde. Toplana nije radila, vodovod jeste.

Milica: Da li ste primali neku humanitarnu pomoć?

Mišo: Jest’ stari dobijo neku humanitarnu pomoć kao penzioner nešto. Al’ to ti je bilo ono pfff, dobijo neke konzerve ono, sjećam se dobro znak EU na toj konzervi goveđe meso neko. Obično konzerva je dolazila dobiješ konzervu i imaš rok trajanja dva mjeseca. Brašno, ulje, šećer znači stari je to nešto preko penzionera dobijo. A ja sam, šta sam ja, da jedan moj prijatelj je dovezo pomoć neku tokom rata iz Njemačke, pa nešto meni prebacio. Uglavnom stari je dobijo. Ja sam čak jednom prilikom kad sam dobio tu humanitarnu pomoć iz Njemačke ja je nisam ni uzeo nego je dao komšinici sa dvoje djece. E'o šta mislim, ono. Uzeo odnio, kaže ona ma šta ćeš ti. Ma evo ti uzmi. Onda ona jadnica došla napravila neke uštipke, ja to kažem oni sirotinjski uštipci, znaš one uštipke kad tijesto nadođe. A ona jadnica napravila one sirotinjske, i onda smo sjećam se dobro jeli te uštipke, a domaća marmelada sa sela. Ali nije toliko bilo bitno ni ti uštipci ni marmelada, nego smo pričali o, doš'o poslije njen muž pa smo pričali o utakmicama Borca prije rata. Malo o nekim lijepim temama sa tim uštipcima i marmeladom. Dobro je, dobro je, ‘aj sad biće bolje.

Milica: Postoje li još neke takve anegdote ili priče što rado pamtite iz rata?

Mišo: Hoćeš da ti ispričam jednu? Evo istinita priča. Tamo neke godine napijemo se ‘94 je to bila, ja i moj vjenčani kum sadašnji. Napijem se ovaj u jednom kafiću koji je držao naš prijatelj jedan. I onako pjani ludi, al’ nismo cugali tu Spas votku, nego smo cugali, mislim da je tada neko od nekud nabavio viski

Balentajn, karton. Kako ne znam, u stvari taj gazda kafića je nabavio. I mi smo to stamanili mislim balentajn je najlošija vrsta viskija od svih tih viskija, al’ mi se prihvatili. I onako pjani smo krenuli kući. I pošto on stanuje na Hisetama, a ja na Mejdanu pa ćemo se kod vodovoda rastati pa će on pravo produžiti, a ja ću ovamo lijevo preko gratskog mosta. I ušli smo u Gospodsku ulicu i iz sveg glasa smo nas dvojica išli kroz Gospodsku ulicu i pjevali partizanske pjesme. Od Padaj silo i nepravdo pa… znači iz sveg glasa smo pjevali partizanske pjesme. Iz prkosa iz inata. Skroz, znači prošli smo Gospodsku ulicu, skroz do, do,do,do..ovoga, prošli pored Boske, prošli smo pored hotela Palas gore do vodovoda znači skroz čitavo vrijeme smo pjevali partizanske pjesme. Znaš ono pjana glava, al’ znaš šta proradilo ono vino.

Milica: Tada vas nisu hapsili, jel ?

Mišo: Naletili smo na patrolu policije i oni su nas samo ovako pogledali i odmahnuli rukom, pusti budale kraju pjane budale. Ali nisu oni skontali kakvu smo mi poruku poslali.

Milica: Ja bi se sad možda samo vratila na ovaj vaš rad u Incelu. Svi smo svjesni šta se to dešavalo preduzećima tokom rata, šta se desilo sa Incelom, sa tim vašim preduzećem?

Mišo: Opljačkano, opljačkano. Znači ono je u toku rata opljačkano kao i sva preduzeća. I onda kad je završen rat kad je došla ta privatizacija, onda to što nisu opljačkali za vrijeme rata, opljačkali su za vrijeme privatizacije. Tako da ti u Banja Luci danas nemaš ni Čajevca, ni Rudi Čajevca, ni Jelšingrada ni Fruktone, ima tvornica Duvana jedino, ali je pitanje i dokle će i ona. Znači ono što nije opljačkano tokom rata opljačkano je kroz ovu famoznu privatizaciju.

Milica: Da li ste ovaj radnici ili vi možda bili svjesni šta je to privatizacija? Da li su radnici učestvovali u tome?

Mišo: Ja sam bio svjestan da ta privatizacija neće donijeti ništa dobro. Al’ znaš zašto, pa zato što se uopšte u čitavoj BiH primjenjivo proces privatizacije taj takozvani Češki model, vaučerski taj, jel’. Ali dok je u Češkoj uspio zato štu su u Češkoj normalni ljudi na neki način, a ovdje je nešto drugo. A u Češkoj nije bilo rata pa je kod njih to uspjelo. Vidimo rezultate privatizacije. Mislim pazi ko je iole razmišljao svojom glavom mog'o je biti svjestan da je to prevara, pljačka. I na kraju ko je nadrlj'o, obični ljudi. Nadrljali su oni ljudi koji su godinama radili u tim fabrikama, stvarali te fabrike, pravili te fabrike ulagali sebe i svoj život u tu fabriku. Jel’ znaš šta mi sad trenutno ovdje imamo, robovlasnički kapitalizam. Pazi ne kapitalizam. U kapitalizmu kad radiš imaš prava, imaš obaveze i imaš i prava, ali ovdje u ovom robovlasničkom kapitalizmu koji je trenutno sad na sceni imaš obaveze al’ nemaš drugih prava. Pa to osnovno je pravo za tvoj rad da dobiješ neki novac, platu kako se to već zove, a ne dobijaš ni to, ne dobijaš. Nemaš ti, ljudi danas i ko radi ne ide na pos'o sa osmjehom na licu kako smo mi išli. Iako ideš ujutro u 6 sati, ako si bio u kafani do recimo 2 pa odspav'o mamuran si nikakav, ali ideš sa osmjehom na posao. Jel’ znaš da ćeš dobiti platu, da ćeš dobiti regres, da ćeš dobiti razliku na plati, uštede. A ovaj što ide ujutro u nekoj fabrici koji radi kod nekog privatnika on stijepi da li će dobiti onih 400 maraka kolk'o mu daje. Šta te još interesuje pitaj, ‘ajd.

Milica: Kako vi danas tumačite rat?

Mišo: Nemoj me pogrešno shvatiti, to se ne može tumačiti više. Milica: A ovaj poslijeratni mir, kako to?

Mišo: A ni to se ništa ne može tumačiti. Samo je to, ne nemože se to tumačiti. Mislim ne da se ne može tumačiti može se tumačiti, ali opet ti kažem najradije bi sad zasp'o i da se probudim za jedno 10 godina pa da vidim šta će biti. Majke mi. Znači da sam ikako mogo da prespavam zadnjih 20 i nešto godina. Košto su Volta Diznija zaledili ono, neka hibernacija.

Milica: Kako vi danas gledate na ovu poslijejtonsku Bosnu i Hercegovinu državu, entitet, Banja Luku?

Mišo: Znaš šta je fazon, kako gledam, a i to je sad. Ne znam, ne znam pravo da ti kažem šta bi ti reko. Vjeruješ li mi? Stvarno ne znam šta bi reko? Evo kako ti gledaš? Vidimo sve šta se događa i kako se živi. I ko je na vlasti i ko su ti ljudi koji su na vlasti i ko su ti ljudi koji obnašaju vlast. Među njima ima, tih koji obnašaju vlast, sad, među političarima U Bosni i Hercegovini, sad, imaš njih preko 60% koji imaju elemente za krivične prijave za robije. Znači kad bi pravosuđe u Bosni i Hercegovini pa više od 60% , 65% 70% ovih političara koji su na vlasti koje mi svaki dan gledamo na televiziji bilo bi u zatvoru na dugogodišnjoj robiji. Hoćeš da ti ispričam jedan detalj tih osamdesetih šta se dogadjalo? U jednoj firmi Banjalučkoj blagajnica, znači glavna blagajnica je isplaćivala platu i isplatila sve plate, ono na ruke, to je bilo negdje ‘82,’83 i isplatila sve plate ono kako je to išlo u kovertama. I u blagajni je ostalo viška, kako god je ona sravnjivala višak, i ode ona kod direktora i objasni višak pa ka'e kako višak? Jer nije smjelo biti ni manja ni viška. Znaš šta je bilo s njom? Osuđena je za privredni kriminal. Dobila je 6 mjeseci zatvora i zabranu obavljanja tih poslova 2 godine. Nije izgubila posao prebačena je na drugo radno mjesto, ali dvije godine nije smjela obavljati posao knjigovođe. Dobila 6 mjeseci zatvora odležala, nije izgubila posao dobila drugo radno mjesto. Znači možda je to bila neka metoda loša možda dobra ko će ga znati. Al’ šta ti hoću reći, hoću napraviti poređenje, znači kad bi pravosuđe radilo svoj posao više od 70% ovih političara bi zaglavilo robije! Znači zaglavilo robije! Neko 5, neko 10, znaš.

Milica: Da li je rat i ako jeste na koji način promijenio vaše gledanje na život. Mišo: Odgovorio sam ti već prije na to pitanje.

Milica: Kako vi vidite vašu budućnost recimo kao pojedinac ili kao porodičan čovjek u društvenom smislu?

Mišo: Znaš kako vidim, vidim da ću ovdje umrijeti, da će me ovdje ukopati, mislim kad mi dođe vrijeme za to naravno. Al’ budućnost svog djeteta vidim, ne vidim ovdje. Još je ona mala ono, al’ ću se potruditi da joj omogućim do nekih godina kad bude svjesna da joj omogućim da živi koliko toliko normalnim i pristojnim životom. Pa tamo negdje kad napuni 18, 19 godina i završi srednju školu da vidim mogu li joj ja omogućiti da ode negdje odavde da negdje studira vani. Znači, vidjećeš jednog dana kad budeš imala svoju djecu, sve što radim ja radim za nju, za djete. Ne radim ja toliko više za sebe, za svoju suprugu mi smo posvećeni njoj. Pokušavam, kad dođe vrijeme biće budućnosti, znači jednostavno živim neki život koji je ajd’ da kažem relativno, ako se tako može nazvati normalan. Ali mislim da živim u nenormalnim okolnostima. Pokušavamo da živimo normalnim životom u nenormalnim okolnostima.

Milica: Šta bi to država trebala da preduzme da bi omogućila bolji život nama ovdje u Bosni i Hercegovini:

Mišo: Pa reko sam ti znači, sa ovim političarima sada na vlasti nemamo mi šta pričati. A oni kao predstavljaju kao državu jel’? Trebaju doći neke nove nade, nove snage, mladi ljudi koji, gledaj jednu stvar, ti nemaš oraha u džepu, oni imaju oraha u džepu, ti nemaš oraha u džepu nema niko do vas ovdje oraha u džepu. Pa vi trebate doći i pokrenuti neke procese. Čak mi ove srednje generacije trebate nas sklonuti u stranu, al ponekad nešto nas pitajte nije problem. Al’ evo ja nemam oraha u džepu, evo šta imam, neke siće, ključevi. Ovi sad što su na vlasti to znači ne'a. Kad ti nešto radiš u životu ako ja imam evo samo ovdje veliku porciju ćevapa, a ti sjediš tu, a ja sjeo da jedem, pa ja ću naravno reći pa aj’ Milice jedi. Ne mogu ja biti šupak tol'ki idiot da ja ovaj, ja sam tako vaspitan. Znači ako sam ja sad donio velku porciju ćevapa ti sjediš tu i mi pričamo, e'o Milice prepolovićemo, pa sad kolko bude bude, al prepolovićemo.

Milica: Jel’ ima nešto što vas nisam pitala, a što biste voljeli da kažete? Mišo: Molim te stavi da volim sve što vole mladi.

Milica: Hvala vam.

Mišo: E ma nema na čemu, sad ne znam koliko će to tebi sve koristiti.