Banja Luka – Putevima i stranputicama sjećanja

Prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini, održani 18. novembra 1990. godine, donijeli su, kako je poznato, ubjedljivu pobjedu etno-nacionalnih političkih stranaka.

Svojevremeno nam je Franz Kafka ostavio jedan ovakav zapis: Moj djed je običavao govoriti da je život začudno kratak. Sada mi se u sjećanju toliko sabija da, na primjer, jedva shvatam kako se mlad čovjek mogao odvažiti da odjaše u susjedno selo, a da se nije bojao – izuzevši nekoliko srećnih slučajnossti – da već ni vrijeme običnog života što se srećno odvija, nije ni izdaleka dovoljno za takav izlet konjem! Ako je Kafka bar djelimično u pravu, onda vjerovatno ima smisla i ponovno i svagda iznova prikupljati i rasute krhotine sjećanja i pokušavati da ih sortiramo u, koliko toliko, neke drugačije i nove figure. Upravo na tragu jedne takve spoznaje uobličen je i tekst koji slijedi – dakle, kao jedan pokušaj prisjećanja na ratnu i poratnu Banjaluku devedesetih godina prošlog vijeka.

* * *

Prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini, održani 18. novembra 1990. godine, donijeli su, kako je poznato, ubjedljivu pobjedu etno-nacionalnih političkih stranaka. Što se tiče Banjaluke, na ovim izborima Srpska demokratska stranka (SDS) dobila je 41% glasova, dok su Stranka demokratske akcije (SDA) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) zajedno osvojile 33% glasova. Svim ostalim strankama povjerenje je dalo tek 26% glasača. Gotovo identični rezultati zabilježeni su i u drugim većim mjestima u BiH. Naravno, znalo se da će ovakva situacija nužno dovesti do daljih i sve dubljih etno-nacionalnih podjela unutar Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, partije pobjednice su, svaka za sebe, tražile i ostvarile pravo na „svoju“ etnički čistu teritoriju na kojoj može i mora živjeti samo „njen“ narod. I te teritorije su se počele formirati već nepunih godinu dana nakon završenih novembarskih izbora. Tako je u Banjaluci formirana Autonomna regija Krajina, dok su u drugim mjestima sa većinskim srpskim stanovništvom, osnovane tzv. Srpske autonomne oblasti. Isti procesi su pokrenuti te realizirani i u okviru hrvatskog i bošnjačkog etničkog korpusa.

* * *

Sjećam se da je tada predsjednik SAO Romanija, na novinarsko pitanje, „šta je osnovni cilj formiranja SAO-a?“ sjajno odgovorio, „naš osnovni cilj je da dostignemo svoju prošlost!“

* * *

Ostvarivanje prethodno pomenutog cilja trajalo je oporo i teško, a za mnoge i bolno. Tek kada je cilj postignut, vidjelo se da je ovdje na djelu bio, zapravo, projekat. Taj projekat je imao sljedeće faze:
a) raskid sa komunističkom ideologijom i uopšte takvim sistemom funkcionisanja društva i države;
b) početak prvih revizija bliže i daljnje prošlosti ovdašnjih naroda, dakako sa težištem na potrebe i interese „svog“ naroda, uz poništavanje svih dotadašnjih sadržaja sistema vrijednosti;
c) postepena promjena strukture stanovništva u gradovima (ruralno – urbano);
d) instaliranje religije kao statusnog pitanja i uslova opstanka svakog pojedinca ponaosob; e) predani propagandni rad na svakodnevnom plasiranju teze o tome da su etno-nacionalne razlike iznimno opasna stvar, prije svega za „svoj“ narod;
f) razvijanje osjećaja straha od svih onih koji su drugačiji – dakle, straha od Drugog;
g) stalno povećavanje međuetničkih distanci i
h) fizički konflikt, rat.

* * *

Zanimljivo je da je prvih šest faza „dostizanja sopstvene prošlosti“, realizirano izuzetno brzo, odnosno, u iznimno kratkom vremenu. A što se tiče rata – to je, naravno, trajalo daleko duže. Upravo tako, dakle, ekspresno, u Banjaluci je izvršeno preimenovanje naziva ulica, mjesnih zajednica, javnih institucija, škola itd. Na primjer, čuveno izletište Šehitluci dobilo je tada novo ime – Banj Brdo, Gornji Šeher je nazvan Srpske Toplice, dobili smo nove nazive dijelova grada po imenima onih koji nikada nisu živjeli ovdje – Obilićevo, Lazarevo itd. Oštećene su, pa onda premještene na drugo mjesto i biste banjalučkih narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata. Antifašizam, kao jedna od najviših moralnih vrijednosti ovih prostora, jednostavno je predat zaboravu, pa čak i proglašen ostatkom mračne komunističke prošlosti. I tako dalje… Povijest kao da ovdje nije ni postojala, izuzev u oblicima mitološke svijesti.

* * *

Sve prethodno je nagovještavalo da je još tada, dakle, i prije samog oružanog konflikta, počela jedna gotovo apsolutna redukcija širine života i proizvodnja jedne zatvorene društvene svijesti – što će imati dalekosežne posljedice sve do danas. Možda otuda nije na odmet da, ovom prilikom, ponovim jedan moj davni zapis iz prvih dana ratnih dešavanja, dakle iz 1992. godine: Iskustvo nam je palanačko. Ovo je prva rečenica klasičnog djela naše baštine „Filozofija palanke“, Radomira Konstantinovića. Po toj knjizi, palanka znači posvemašnu redukciju života, svođenje naše ukupnosti samo na ono što je tu i sada. Palanka znači, pojednostavljeno rečeno – malenkost. Naravno, radi se o ugodnoj malenkosti: spolja, svi smo bliski, svi se znamo, zajedno smo u jednom prigodnom smislu, zajedno se radujemo i tugujemo… Duh palanke je duh poznatog i duh poznatih. Za ono udaljeno, ono što je preko granica dodirljivog i neposredno pristupačnog, ovdje nema mjesta, dakako, nema ni razumijevanja. Čudnovato, ponovno čitajući stranice gore pomenute knjige, učinilo mi se da se ovdje, u mom gradu, takođe vidljivo, možda oporo i grubo, iznova ispoljava duh palanke. Kao da smo nekom višom i mnogima nerazumljivom silom naglo prikovani za okruženje. Ne radi se samo o tome što u Banjaluci živimo u sjenci rata i svih njegovih strahota. Radi se, po mom sudu, o nečem dubljem i tragičnijem. Reći ću jednostavno: izgubili smo dušu. Gradovi su kao i ljudi, imaju dušu. Zapadnjaci su to površno i neadekvatno, zvali „imidž“. No, kako god se uzelo, sada smo u situaciji da su nam gradovi fizički razoreni (srušene zgrade), ali da su nam takođe razorene sve (stručno rečeno) socijalne spone žitelja one cjeline koja se zvala urbs, urbis. Razorena je duša naših naseobina. Trenutno, u mom gradu rijetko srećem ljude. Uglavnom se pozdravljam sa profesionalnim Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, pa i sa nekima koji se ne uklapaju u ove tri „kategorije“. U prijateljskim ili kafanskim razgovorima takođe mi ne pominju ljude već samo pripadnike ove ili one nacije. Život mi se upravo palanački suzio. Vlasti kažu da je došlo do „značajne demografske promjene“ stanovništva Banjaluke – otišli su oni koji su činili jedno, uslovno rečeno, gradsko jezgro, a došli su drugi koji to nisu. Jedan naš naučni institut upravo radi analizu tih promjena. Vidjećemo rezultate istraživanja, ali mislim da dosta nas već duboko osjeća o čemu se radi. A radi se, naravno, o vraćanju u prošlost, u stavljanje u već pomenute palanačke okvire. Minorne kulturne ili znanstvene vrijednosti, postulirane etničkim nabojem, postaju nešto veliko i epohalno važno. U svakodnevici vrše se promocije samo onih stvaralaca koji su „na liniji“ svoje nacije, književni ili drugi skupovi kulturnih poslenika, pretvaraju se u panegirike „narodu“ ili u apologetiku „ugroženosti“ tog istog naroda. Sve što je van zidova Palanke, proglašava se neprijateljskim i tuđim. Ko se odvaži na zadirkivanje daljine – nije podoban. Tako moj grad postaje sve više – u duhovnom smislu – zatvoreni grad… Kod nas, nažalost, već postoje (opet palanačke) podjele na nekakvu srpsku, bošnjačku i hrvatsku Banjaluku. Time ćemo izgubiti sve, a nećemo, naravno, dobiti ništa…

* * *

Svi oni Drugi i Drugačiji, protjerivani su iz Palanke. Naravno, uz predan rad vlasti na podizanju zidova između ovdašnjih naroda, a u krajnjem između sugrađana, između ljudi… U početku, prestajala je komunikacija među stanarima, razgovori na poslu ili poslije posla, međusobna posjećivanja. Umjesto nekadašnje topline u odnosima između jednih, drugih i trećih – bivalo je sve hladnije. Moj grad je tada sve više postajao naseobina na ivici polarnog kruga. A poznato je da se u takvim klimatskim uslovima ne može duže živjeti. Moralo se odlaziti bilo kako i bilo gdje, samo što dalje od sopstvenog grada. Ugledni Banjalučani, Muslimani i Hrvati su dobijali otkaze na poslu ili su pak bili angažovani na tzv. „radnoj obavezi“, čisteći gradske ulice, poznate banjalučke pijace i sl. Dakako, nisu bolje prošli ni oni Srbi koji su dizali glas protiv ovakvih pogroma i poništavanja svega ljudskog. I svega što je gradsko. A rat je već bio pred vratima. I polako je, ali na najbrutalniji način, ulazio u naše živote.

* * *

Kada je riječ o Banjaluci, u drugoj polovini devedesetiprve godine, počele su mobilizacije (u okviru tadašnje JNA) za rat u Hrvatskoj, a nešto kasnije i za rat u Bosni i Hercegovini. Pošto se tadašnja država već raspadala – nije bilo moguće proglasiti ratno stanje, pa je svim mobilisanim obveznicima JNA u vojnim knjižicama bilo upisano da se nalaze na „vojnoj vježbi“. Tako je bilo i u slučaju banjalučkog Petog korpusa JNA čije su jedinice bile locirane na području Zapadne Slavonije. Tamo je, na tim „vojnim vježbama“, poginulo više stotina ljudi, od kojih i jedan broj Banjalučana. Slijedile su ratne strahote i na području Bosne i Hercegovine. No, za našu sadašnjost, a još više za budućnost, takođe mi se čini važnim i ono što se zbivalo iza linija fronta. Moram navesti bar neke primjere, posebno one koji imaju prizvuk nadrealističkog. Recimo, kadrovska komisija banjalučkog SDS tada je donijela zaključke gotovo nevjerovatnog sadržaja. Naime, ova komisija je krenula u proces tzv. „kadrovskih promjena“, u okviru čega je predvidjela gubljenje statusa zaposlenih za sve one čiji sinovi nisu odgovorili vojnoj obavezi ili su se nalazili van teritorije Republike Srpske. Kadrovci SDS su takođe zaključili da će očevi – a vjerovatno i majke – iz prethodnog slučaja izgubiti i status građanina. Koji dan kasnije, ova komisija je pozvala direktore banjalučkih preduzeća i ustanova i u razgovoru precizirala da se ovdje radi zapravo o neprijateljima (neprijatelji su, recimo, studenti koji studiraju u inostranstvu, a nisu se odazvali na mobilizaciju, neprijatelji su i roditelji koji su ih tamo bilo kada poslali…). Naravno, protiv takvih neprijatelja treba ići u otvoren sukob. Ipak, kako rekoše pomenuti kadrovci, u tom obračunu treba biti i human – u slučaju da roditelji imaju dva sina, vojna obveznika, a jedan se odazvao mobilizaciji dok drugi studira negdje vani – tada otkaz dobija samo jedan roditelj!? Znak čuđenja i znak pitanja ne stoje slučajno na kraju prethodne rečenice. Jer, izgleda da je – i pored svekolike humanosti – kadrovska komisija SDS preuzela na sebe doista pretežak zadatak. Prvo, morala je tada provesti, protivno važećim propisima da pojedinac sam odgovara za svoje postupke, direktivu po kojoj se ta odgovornost prebacuje sa pojedinca na roditelje (dakle, na pleme). Drugo, kadrovska komisija jedne političke stranke sigurno nije imala kompetencije da bilo kome oduzima status građanina. I treće, prebacivanje odgovornosti pojedinca na pleme značio je tada zvanični povratak na plemensko uređenje društva, dakle, u ne baš tako blisku prošlost…
Na tragu pomenutog povratka bili su i akti o „racionalizaciji stambenog prostora“ koji su uglavnom primjenjivani na nesrpsko stanovništvo ili na „nepodobne“ Srbe. Moj grad se tako punio nekim novim ljudima, meni nepoznatim licima sa čijih usana je svakodnevno odzvanjao i neki drugačiji vokabular. Naravno, nisam protivnik ovakvih socijalnih promjena jer one u normalnim prilikama mogu doprinositi upravo obogaćivanju našeg socijalnog kapitala – ali tada su se ovi procesi zbivali haotično i nosili sobom opore znake urbicida, dakako i destrukcije gotovo svega do tada postojećeg što je pripadalo duhu Banjaluke.

* * *

Dostizanje sopstvene prošlosti je posebno vidljivo i u jednoj nakaradnoj upotrebi religije u političke svrhe. Radi se o tome da su religija i vjera postali, zapravo, statusno pitanje. Tadašnja esdeesovska vlast u Banjaluci je svoju ideološku osnovu obogatila tako što je u tu osnovu ugradila cijeli sklop sadržaja koji su, po svojoj suštini, iracionalni. Riječ je o mitovima poput mita o vjekovnoj ugroženosti srpskog naroda, zatim, kosovskog mita ili pak mita o našim istorijskim, viševjekovnim prijateljima, a tu je i mit o nebeskom narodu itd. U sloganu „srpstvo iznad svega“, sabira se, zapravo, zemaljski domet ove mitološke svijesti. I naravno – da bi ovaj domet bio pojačan i da bi brutalnost svakodnevice izgledala nešto ljepše – predstavnici crkve direktno učestvuju u političkom odlučivanju (recimo, na sjednicama Narodne skupštine Republike Srpske ili u opštinama, zatim, episkopi odlučuju recimo o tome ko će biti ministar vjera u vladi itd). Povjerenici mjesnih zajednica, zajedno sa svještenim licima, predlažu i provode njihovo posvećenje, dosta ljudi – bez obzira na godine – idu na krštenje, supružnici koji su, naprimjer, dvadesetak i više godina u građanskom braku, sklapaju crkvene brakove… Krštenica dobija tada rang državnog dokumenta, a vjeronauka koja je uvedena u osnovne škole, postaje „najviše znanje“ o svemu. A u vezi s tim, tek jedna uzgredna napomena: nakon nekih od dvadesetak godina, vjeronauka je uvedena i u srednje škole!

* * *

Čelnici ovdašnjih vjerskih zajednica, a osobito Srpske pravoslavne crkve, tada su zaboravili onu čuvenu maksimu – Bog je jedan! Samo ima različita imena… Ili su smatrali da je pomenuta maksima netačna. A možda su došli i do nekih novih otkrića i to ponajviše zaslugom SDS-a koji nas je obavijestio da je i Bog bio Srbin.
U Banjaluci su srušene sve muslimanske bogomolje uključujući i čuvenu Ferhadiju. Ferhadija je kasnije obnovljena, a danas u Banjaluci ima više džamija nego li prije rata. Samo nema vjernika, nema Muslimana… Naravno, po istom scenariju i sa istim rezultatima su bila rušena i obnavljana većina pravoslavnih objekata u drugim dijelovima BiH – ali nema pravoslavnih vjernika… Ista je situacija i na trećoj strani, onoj katoličkoj.

* * *

U Banjaluci su tada, dakle, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, na meti vlasti naročito bili tzv. „mješoviti brakovi“, dakle oni sklopljeni između pripadnika različitih naroda ili različitih vjeroispovijesti. Vlasti su ove brakove tretirale kao kancer na inače „zdravom“ etničkom tkivu našeg grada. Pod takvim, doista velikim pritiscima, ljudi su se pokrštavali, dakle, mijenjali vjeru, mijenjali sopstvena imena, te tako na najbrutalniji način postajali taoci jedne epohalne socijalne konstrukcije. Ili, bolje reći – jednog konstruiranog života. Svojevremeno sam, upravo o tome, napravio jedan kratki zapis koji je zapravo trebao biti skaska o ljubavi, a postao je saga o konstrukciji. Naime, u jednom našem gradu se upravo tih ratnih godina dogodila jedna velika ljubav. Zavoljelo se dvoje mladih. Žitelji tog grada, posebno oni stariji, su mi govorili da veću ljubav nisu do tada vidjeli. I ubrzo se mladi vjenčaše. On je bio Musliman, a ona pravoslavka ili kako se to tada pogrešno izjednačavalo, bila je Srpkinja. Međutim, prilikom vjenčanja on se pokrsti, pređe dakle na pravoslavnu vjeru, te postane Srbin. No, njihova idila nije dugo trajala. Otprilike nakon godinu i nešto dana, on se zaljubi u drugu djevojku koja je bila Muslimanka. Razvede se od svoje bračne saputnice i oženi ovu svoju novu ljubav. Ali, on je sada Srbin pravoslavac. I šta se dogodilo? Nedugo nakon vjenčanja, među supružnicima dođe do žestoke svađe. U toj svađi, on je nju ubio. Bilo je i suđenje, on je dobio zasluženu kaznu. Čitao sam zapisnik sa tog suđenja gdje je bilo zapisano da je osnovni razlog počinjenog ubistva u tome što je ona, tokom pomenute svađe, povrijedila njegove srpske nacionalne osjećaje!
Eto, tako je tragedija postalo ništa drugo do konstrukcija. A tako je nastalo i pitanje koje često postavljam koliko sebi, toliko i drugima: nisu li i sve druge naše tragedije nešto što je neprirodno i što je upravo konstrukcija? Možda je i ovdje pomenuto dosezanje sopstvene prošlosti, profiliranje i uzgajanje one hermetične, zatvorene palanačke svijesti – uz sve što ta svijest proizvodi – takođe tek jedna konstrukcija? Dakle, nešto što je samo po sebi zloćudno i zlokobno?

* * *

Brojnim slučajevima ili načinima dostizanja vlastite prošlosti pripada svakako i – takođe nadrealistički – tretman jezika i pisma u Republici Srpskoj. U avgustu 1996. godine, netom poslije ovdašnjeg rata, sačinio sam jedan zapis o tome. Nosio je naslov „Staljin po drugi put među Srbima“. Pa, evo tog davnog zapisa: Godinama govorim o tome da vlasti Republike Srpske rade ponajviše protiv srpskog naroda. Sam sebi sam postao već dosadan. I prije nekog vremena, odlučim da narečene vlasti više ne napadam. Niti one to zaslužuju, niti im moja kritika pokazalo se – koristi. Njima se zapravo ne može pomoći. Oćutim ja tako nekoliko poteza paljanskih feudalaca, kad, ne lezi vraže: pojavi se zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma. Pročitavam paragrafe jednom, drugi put, vidim tekst mi se čini nešto poznatim. I po sadržaju i po stilu. Ali, ne mogu da se sjetim gdje sam to sve skupa već pročitao. Čitam zakon po treći put. Zakonodavac kaže na početku šta se podrazumijeva pod službenom upotrebom jezika i pisma. Dobro. A onda slijedi cijeli niz odredbi uz koje se mora staviti uskličnik ili znak čuđenja. Naprimjer, vaspitači i nastavnici u osnovnim školama, po pravilu, da izvode vaspitno- obrazovni rad , odnosno nastavu, ekavskim književnim izgovorom. U srednjim školama i na fakultetima, u nastavi je moguće koristiti i ijekavicu. U drugom, trećem i četvrtom razredu osnovne škole, učenici pored ćirilice uče i latinicu i to jednom sedmično. Ćirilica je obavezna svuda i na svakom mjestu, a ekavski izgovor je obavezan i u medijima i svemu onome što ima karakter javne riječi. Istina, zakonodavac kaže da se kod autorskih tekstova može postupiti i drugačije – ako to autor zahtijeva. Praktično, nema ijekavice i nema latinice. Ko kaže da ima ili ko se ne pridržava prethodnog, očekuje ga kontrola jezičke policije (ministarstva) i novčane kazne. Sve to u cilju očuvanja srpskog jezika. I šta reći na sve ovo? Prvo, kroz jezik i u njemu svi se stavljamo u jednu neprirodnu situaciju. Živa supstanca ovdašnjeg srpskog jezika, prirodnog ijekavskog izgovora – i sa svim bogatstvom i ljepotom tog izgovora – eliminira se jednom činovničkom odlukom, propisom, zakonom. Jer, treba da govorimo i pišemo onako kako nikada nismo govorili i pisali. I još gore, tome treba da učimo djecu u vrtićima i u osnovnim školama. Vuk Karadžić Drugi pojavio se na Palama u liku sveznajućih poslanika Narodne skupštine RS i njenog predsjednika, koji je potpisao ovaj zakon o služenoj upotrebi jezika i pisma. Drugo, primjenjujući ovaj zakon, očigledno je da ćemo imati generacije djece koje neće znati latinicu. Kako će učiti strane jezike, biti savremenici tehnoloških revolucija, kontaktirati sa svijetom, koristiti moderna dostignuća? I obratno, kako ćemo mi prema svijetu širiti svoje znanje, kulturu, cjelokupne vrijednosti našeg života, kako ćemo reći istinu o nama, ako su naše knjige, naši udžbenici, svekolike naše riječi, isključivo ćirilične? Ili će možda, interventno, biti donesen zakon o tome da Amerikanci, Englezi, Francuzi ili Nijemci – moraju znati ćirilicu? Treće, posmatrano u cjelini, zakon o kojem je riječ, samo je još jedan korak više u našem povratku u prošlost i ka našoj samoizolaciji. A poznato je, takve korake čine samo oni koji su neprijatelji sopstvenog naroda. Po svemu sudeći, naše vlasti sve ovo rade planski i organizovano. One, sasvim mimo stvarnog života, stvaraju jedan vještački život, jednu konstrukciju koja treba da vlada svima nama. Još jednom prelistavam ovaj čudovišni zakon i sjetim se – Prije tačno šezdeset godina, kada je usvajan Ustav SSSR-a, Josif Visarionovič Staljin je, obrazlažući taj dokument, dekretom proglasio ovakvo stanje; nema više kapitalizma, sva vlast pripada radničkoj klasi, socijalizam je u potpunosti ostvaren. Koliko se to slagalo sa samim životom, to znamo. Ali, istina je, naravno, u dekretu, a ne u životu. Tako isto misle i tvorci zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma. Tako se i Staljin pojavio drugi put među Srbima. I šta nam preostaje? Ili da pozovemo sve normalne ljude na građansku neposlušnost, na odbijanje provođenja jednog morbidnog zakona koji je protiv života, protiv budućnosti, protiv naroda – ili da čekamo ponovno održavanje Dvadesetog kongresa KP SSSR-a, kada je sovjetska politika zvanično raskinula sa Staljinom i staljinizmom. Uz jednu malu napomenu: tri godine prije ovog kongresa, Staljin je, srećom, umro.

* * *

Krajem 1996. i početkom naredne godine, upravo u okviru sjednica Narodne skupštine RS, pojavili su se prijedlozi da Banjaluka bude glavni grad Republike Srpske. Takav prijedlog je u više navrata odbijan uz ciničan komentar: Banjaluka može biti samo glavni grad hrvatskog kantona! Narečeni komentar kao da, već na prvi pogled, pripada putevima, a osobito, stranputicama sjećanja. To je bilo, naime, vrijeme kada su preduzeća iz Banjaluke i banjalučkog regiona, premještala svoja sjedišta istočno od Brčkog, dok je Vlada takođe pomjerala i sjedišta svojih institucija prema istoku ili na Pale. Tada je čak ozvaničena i prijeka potreba izgradnje aerodroma na Sokocu, da bismo svi skupa, bili bliže centrali privatne države zvane Republika Srpska. U tu blizinu su smještane i različite bankarsko-finansijske institucije kao i druga, prije svega, logistička podrška nužna za funkcionisanje pomenute države.

Ovakvi trendovi su imali više vidnih posljedica: nastavljen je, dakle, urbicid, nastavljena je takođe i destrukcija, prije svega, obrazovanja, kao i daljnje sužavanje i zatvaranje, odnosno, samoizalacija ovdašnjeg života. Otuda nije začuđujuće da je upravo tada, u jugoslovenskim ambasadama bilo više od 20.000 zahtjeva kompletnih porodica za iseljenje iz Republike Srpske. A danas? Povijest se očigledno ponavlja – ponekad kao komedija, a češće kao tragedija, kako rekoše
filozofi.

* * *

Ovom prilikom samo nekoliko primjera što nam u sferi politike zbore o hermetičnosti onoga što bi trebala biti briga za polis i o autizmu samih političara. Dakle, polovinom 1997. godine, ovdašnje političko rukovodstvo uradilo je krupne poslove upravo protiv srpskog naroda, pa i protiv Republike Srpske. Na primjer, poslanici iz RS nisu otišli na sjednicu Parlamenta BiH, srpski ministri se nisu pojavili na sjednici Vijeća ministara BiH, čelni ljudi entiteta bojkotuju Donatorsku
konferenciju, šef banjalučkog SDS-a izjavljuje da glavni grad Republike Srpske treba biti Beograd, feudalci sa Pala skrivaju od naroda ono što je dogovoreno na Ministarskoj konferenciji u Portugalu… Kao da je na djelu gotovo svakodnevna manipulacija, igra skrivača i otkrivača.

* * *

Ovi primjeri nam ukazuju na mnogo toga, ali ponajprije svjedoče o manipulaciji kao sastavnom dijelu ovdašnjih politika. Manipulacija je, sama po sebi, proizvela i rat i stradanja miliona ljudi, a u miru – život kao apsolutno poniženje. U materijalnom smislu živimo na nivou proste reprodukcije (a možda i ispod tog nivoa), što će reći, jedva se snalazimo za kakvu takvu hranu. Nešto kao skupljanje plodova. Što se tiče ekonomskog sistema, on je na razini prvobitne akumulacije kapitala. Naravno, ovakvu plemensku materijalnu osnovu prate i plemenski društveni odnosi: jedno pleme, jedan vođa i to bezgrešan. Oni koji su grešni – to su isključivo podanici. Da se podsjetimo: vođa i njegovi vrači donosili su tokom proteklih godina, donosili su gotovo nevjerovatna pravila življenja – I umiranja, svakako. Recimo, oni koji su pripadnici drugog plemena ili drugih plemena, a živjeli su na teritoriji našeg plemena, nisu imali pravo djelanja i stanovanja, a u radikalnim slučajevima nisu imali pravo niti na život. Rigoroznost vođe odnosila se i na prirodu – u Banjaluci su, recimo, pojedinci iz plemenskog vrha razmišljali o tome da se rijeka Vrbas, inače prirodno zelena, oboji u plavo kako bi se odmah vidjelo da se radi o srpskoj rijeci. Dakako, ovaj naum nije uspio, jer rijeka ima svoje zakone. Kao što ih, uostalom, imaju šume, travnjaci i druge forme prirode, fundamentalno zelene boje. Manipulatori su ovo spoznali, te su se nakon neuspješnog izleta u prirodu, vratili tome da unutar plemena, plemenske odnose urede na neprirodan način. Tako su, na primjer, podanicima naložili da u školama uče obrazovne sadržaje i iz nekih drugih plemenskih zajednica, posebno kada su u pitanju teme iz tzv. nacionalnih predmeta. Tako su naši poletarci saznali da im je, na primjer, uži zavičaj Požarevac ili da su istaknute ličnosti bosansko-hercegovačke istorije car Lazar i žena mu Milica, zatim razni Obilići i ini koji nikada nisu vojevali niti živjeli na ovim prostorima. Ovakvom neprirodnom stanju dodat je i neprirodan jezik čijim se (narječjem) ovdje nikada nije govorilo. A ono prirodno što je činilo i što čini bogatstvo našeg življenja, pomaknuto je u stranu ili jednostavno predato zaboravu.

Ne mislim samo na jezik. Mislim na sve one duhovne, društvene i moralne vrijednosti koje su bile dio našeg života i njegove otvorenosti. Sve to je, dakle, nasilno gurnuto u prošlost, a prošlost je – takođe nasilno – privedena sadašnjosti. Dogodila nam se epohalna inverzija: prošlost je postala sadašnjost, a sadašnjost prošlost. U takvom sticaju stvari, mi sasvim logično ne možemo komunicirati sa ostalim svijetom. Iz prostog razloga što stvarno živimo u drugom vremenu. Otuda, mi ne možemo razumjeti svijet, niti svijet može razumjeti nas. Osuđeni smo, dakle, na zatvorenost. A zatvorenost podrazumijeva sve ono što je anticivilizacijsko i neljudsko.

* * *

Naravno, kazivanju o zatvorenosti nema kraja. Ono će svagda biti nezatvoreno. Uostalom kao i ovaj skromni pokušaj da se o svemu tome ponešto kaže, te koliko toliko doprinese sklapanju jednog autentičnog mozaika Banjaluke.

Facebook
Twitter
LinkedIn